„Sada potisnut u Aziju i Afriku, a samo u jednom kutu Evrope trpljen zbog nesloge kršćanskih vlasti, islam je već odavna iščezao sa tla svjetske povijesti i povukao se u orijentalnu udobnost i mir.“ (Georg Wilhelm Friedrich Hegel u Filozofiji povijesti)

Prošle sedmice je beogradski Nedeljnik objavio „izvode iz originalne verzije“  Memoranduma Srpske akademije nauka i umjetnosti, a sa njim i intervjue sa petericom srpskih akademika koji su, na ovaj ili onaj način, učestvovali u izradi i plasiranju  toga gotovo misterioznog teksta. Prije 30 godina, dakle, u jesen 1986.g., tadašnjom državom Jugoslavijom počeo je da kruži bauk Memoranduma SANU-a, koga su se svi iz Beograda odricali i u isto vrijeme radili na njegovom promicanju. Danas, nakon što je velikosrpski pokret izgubio rat u Sloveniji, Hrvatskoj i na Kosovu, a u Bosni i Hercegovini tek treba da ga izgubi, te nakon što je (velika) Srbija ostala bez Makedonije i C. Gore, ponovo se plasira taj „jedan od najprokaženijih dokumenata u srpskoj istoriji, a da ga niko nije čitao,“ kako za njega kažu u Nedeljnikovom uvodniku. Kakav je njegov sadržaj, kakav je bio njegov stvarni povijesni „rukopis“ i zašto on ponovo vaskrsava u ovo vrijeme?

„Tamničar drugim jugoslovenskim narodima“

 Dvadesetak stranica „naučne analize“ koju je ponudio ovaj dokument mogle bi se sažeti u jednu rečenicu: Srbi i Srbija traže konačno rješavanje srpskog nacionalnog pitanja u vrijeme kada je Jugoslavija bila „zahvaćena dezintegracionim procesima“, a ideologija na kojoj je počivala ta državna tvorevina bila „istrošena.“ U avnojskoj Jugoslaviji, navodno, samo Srbi nisu imali svoju državu, a Srbija „nije bila ni republika ni pokrajina“; „tri razvijena područja Jugoslavije“, tj. dvije „katoličke“ republike, Hrvatska i Slovenija, i pokrajina Vojvodina, ekonomski su izrabljivale Srbiju koja je, navodno, jedina morala izdvajati sredstva za „tri nerazvijena područja“ (sada se ne kaže koja su to područja, a to mogu biti samo Kosovo, Bosna i Makedonija, gdje su živjele značajne koncentracije muslimana) i zbog toga zaostajala u razvoju. Evo citata koji sukusira navodnu svesrpsku dramu u Jugoslaviji:“Nacija koja je posle duge i krvave borbe (tokom Drugog svjetskog rata-op.a.) ponovo došla do svoje države, koja se sama izborila i za građansku demokratiju, i koja je u poslednja dva rata izgubila 2,5 miliona sunarodnika, doživela je da joj jedna aparatski sastavljena partijska komisija utvrdi da posle četiri decenije u novoj Jugoslaviji jedino ona nema svoju državu. Gori istorijski poraz u miru ne da se zamisliti.“ Riječ je o komisiji Saveza komunista Jugoslavije koja je donijela amandmane na Ustav 1974.g., kojim je Jugoslavija iz federativnog uređenja prelazila u hlabavu konfederaciju ojačavši poziciju republika i dviju pokrajina, Kosova i Vojvodine. Za autore Memoranduma, „Ustavom od 1974. godine Srbija je faktički podeljena na tri dela“ (tj. na „Užu Srbiju“, Kosovo i Vojvodinu). U poglavlju „Položaj srpskog naroda“ detektiraju su navodni uzroci „ugroženosti“ toga naroda, koja je, prema ovim akademicima, najizraženija na Kosovu i u Hrvatskoj. Tokom tadašnjih posljednjih pet godina na Kosovu se, kaže se u ovom dokumentu, nad Srbima, dok oni „nose nametnuto osećanje istorijske krivice… da su tamničari drugim jugoslovenskim narodima“, provodi „nametnuti rat“ i „fizički, politički, pravni i kulturni genocid“, „izgon srpskog naroda“, što predstavlja „najteži poraz u oslobodilačkim borbama što ih je vodila Srbija od Orašca 1804. do ustanka 1941.g.“ A što se tiče drugog uralgičnog „područja“, Memorandum konstatira: „Izuzimajući period postajanja NDH, Srbi u Hrvatskoj nikada u prošlosti nisu bili ugroženi koliko su danas.“

Bosna i Bošnjaci se gotovo i ne spominju

U ovim izvodima nejma apostrofiranja Republike Bosne i Hercegovine, mada se ona podrazumijeva kao „područje“ navodne ugroženosti onog dijela srpskog naroda koji živi izvan Srbije. Bošnjaci, koje ovaj dokument naziva „Muslimanima“, kako je ovaj narod službeno nazvan u Ustavu iz 1972.g., nisu ni označeni kao remetilački faktor jugoslavenske federacije, niti kao „genocidni“ narod, kako je ista akademska zajednica u drugim svojim publikacijama, posebno u Književnim novinama, nazivala hrvatski i albanski narod 1980-tih godina. U Memorandumu se kaže da izvan Uže Srbije živi 3.285.000 Srba ili 40,3% ukupnog njihovog broja, dok ih izvan teritorije SR Srbije živi 24%, odnosno 1.958.000, „što je znatno više nego što je u Jugoslaviji Slovenaca, Albanaca, Makedonaca, uzetih pojedinačno, a skoro isto koliko i Muslimana.“ Indirektno se „Muslimani“ ovdje spominju u poglavlju „Istorijsko nasleđe“ u kome se konstatira kako „nijedno književno i umetničko nasleđe nije toliko razrovano, ispreturano i poharano kao srpsko nasleđe,“ kako se „od srpske književnosti otkidaju njeni najbolji pisci i najznačajnija dela da bi se veštački ustanovile nove regionalne književnosti…,“ kako se „u školama uči kako Njegoš nije srpski pisac, da su Laza Kostić i Veljko Petrović vojvođanski, a Petar Kočić i Jovan Dučić bosanskohercegovački pisci. Koliko juče Meši Selimoviću nije bilo dopušteno da se izjasni kao srpski pisac, a ni sad se ne poštuje njegova volja da se vodi u srpskoj književnosti.“

Zamjena teza u velikosrpskoj Laži bez granica

Memorandum SANU-a je u isto vrijeme skrivan (nikad nije preveden na neki strani jezik) i populariziran tri decenije kako se ne bi mogle pobijati njegove opasne laži, ali i kako bi po nekadašnjoj zajedničkoj državi ispisao svoj krvavi „rukopis“ za koga danas niko ne želi da zna niti da snosi bilo kakvu odgovornost. Ta akademija, kao intelektualna, i Srpska pravoslavna crkva, kao „duhovna JNA“ (Mirko Kovač), pokrenula je „ugroženi“ srpski narod i Srbiju u osvajačke ratove tokom posljednje dekade 20.st. Nepristrana historijska nauka vrlo lahko može pobiti – i danas pobija, posebno hrvatska, slovenačka, njemačka i engleska historiografija  – velikosrpsku Laž bez granica koja se nalazi u ovom i drugim srpskim historiografskim djelima. Ovdje možemo istaći samo nekoliko bjelodanih historijskih činjenica: i prva Jugoslavija, nastala na otoku Krfu 1918.g., i druga Jugoslavija, nastala na Drugom zasjedanju AVNOJ-a u bosanskom gradiću Jajcu 1943.g., bile su de facto (veliko)srpske države, tamnice nesrpskim narodima, od kojih većina (Bošnjaci, Albanci, Crnogorci, Makedonci, vojvođanski Mađari i Nijemci…) uopće nije učestvovala u nastanku tih država, niti su ih te državne tvorevine priznavale kao zasebne narode (kao npr. Bošnjake, koji su bili nepriznati u drugoj Jugoslaviji sve do 1972., kada ih je Komunistička partija, da bi suzbila srpsko-hrvatsko rivalstvo preko leđa Bosne i Hercegovine, nazvala vjerskim imenom a u nacionalnom smislu, označivši ih, dakle, narodom bez tla, jezika i kulture). Doprinos srpskog naroda „oslobodilačkoj istoriji“ tokom Drugog svjetskog rata u ovom dokumentu se tretira na apologetski, a ne na naučni način: SANU skriva polustoljetnu povijesnu istinu da su Srbi sve do pred kraj rata imali kvislinšku, pronacističku Vladu Milana Nedića koja je za čitavo to vrijeme pružala logističku pomoć četničkim odredima Dragoljuba Mihailovića, da su se srpski četnici i partizani dvije godine zajednički, kao tzv. „ustanici“, borili protiv „neprijatelja srpskog naroda“, pod kojim su prvenstveno podrazumijevali katolike (Hrvate) i muslimane (Bošnjake) u BiH te da su listom prešli u partizanske jedinice nakon strašnih pokolja muslimanskog /bošnjačkog stanovništva u dolini rijeka Lima i Drine krajem 1943.g. – poslije kojih je tek došlo do vijećanja AVNOJ-a u Jajcu i njegovih zaključaka koji su odražavali političko-vojni kompromis Kominterne i Čerčilove koalicije na međunarodnoj sceni, te Srba, Hrvata i Slovenaca na unutrašnjoj sceni. „Nepostojeći“ narod, Bošnjaci, izgubili su 8,2% svoga stanovništva (cca 104.000 žrtava), koga su pobile velikosrpske vojne formacije; sva kultura tiga naroda ekskomunicrana je ne samo iz jugoslavenskog, već i iz čitavog evropskoga kulturnog konteksta. (Gubici albanskog naroda na Kosovu tokom toga rata ovom autoru još nisu poznati, ali su i oni sigurno postojali, i to u zastrašujućem obimu.) To je, po našem mišljenju, osnovni razlog zašto Memorandum „preskače“ Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake. Naime, ako jedan narod nije postojao u dokumentima AVNOJ-a, onda nisu postojali ni zločini nad njim, jer da su „postojali“ ti zločini, onda ne bi postojalo antifašističko lice Srbije i srpskog naroda, ni njegova „oslobodilačka istorija“. Upravo su dva muslimanska naroda, Bošnjaci u Bosni i Hercegovini i Albanci na Kosovu, bili primarni cilj Memoranduma SANU-a i ukupne velikosrpske politike krajem 20.st. i ratova koje je ona započela na tlu Jugoslavije. Bez namjere da omalovažimo bilo koju žrtvu memorandumskog „rukopisa“, ipak se danas može konstatirati da je velikosrpski rat u Sloveniji bio „opereta od rata“ (S.Mesić); u Hrvatskoj je to nešto teži vojni sukob sa relativno malim brojem žrtava (sveukupno: ni 1/3 ukupnog broja žrtava samo u Sarajevu!). Pravi, genocidni pohod velikosrpski pokret imao je na tlu BiH ubivši ponovo između 8 i 10 % njezinih muslimana (zvanične i konačne naučne cifre još ne postoje, ali je realno pretpostaviti da bi se moglo raditi o najmanje cca 100.000 žrtava, zavisno od modela računanja) od 1992. do 1995., i, samo koju godinu kasnije, od 1988.do 1999.g., drugi antimuslimanski pohod na kosovske muslimane (i katolike, mada je njih samo 2% od ukupnog kosovskog stanovništva), kada je učinjen biblijski egzodus albanskog naroda sa ovog „područja“. Samo su Nato udari, predvođeni vojnim snagama SAD, protiv velikosrpske vojne armade, spasili ovaj narod i vratili ga u njegovu domovinu.

Čemu vaskrsavanje Memoranduma u ovo vrijeme

Srbija je definitivno izgubila Kosovo, ali se nije odrekla pretenzija prema BiH. Srbija ne ratuje na Kosovu – očekujući da će biti za to biti nagrađena. Velikosrpski pokret svoje ciljeve nije mogao ostvariti mirnim putem, na temelju međunarodnog prava, i zato je pokrenuo ratove navodno spašavajući Jugoslaviju, a, zapravo, on je bio taj odlučujući, istina ne i jedini faktor koji ju je srušio – da bi utemeljio državu za sve Srbe koji su živjeli u Srbiji i izvan nje. Taj je pokret „Republiku Srpsku“ označio kao trijumf svoje politike u 20.st. U ovim odsudnim vremenima, kada je EU dobrahno destabilizirana i kada u njoj jačaju ultradesničarske islamofobične snage, a značajna koncentracija njezinih muslimana – unatoč Hegelovim predviđanjima- živi u samom srcu toga kontinenta i bori se da bi imala stabilnu državu, vaskrsavanje Memoranduma nije ništa drugo do novi pokušaj toga istog pokreta da proširi Srbiju prisajedinjenjem Republike Srpske – ukoliko sile Zapada zažmire pred tim scenarijem.