Svake godine, 11.jula – toga dana kada se bošnjački / bosanski narod pretvori u jedno srce, u jedno uho, u jedan bol – kada mediji puste prve taktove čitavoj Naciji poznatoga oratorija maestra Đele Jusića, slijede telefonski pozivi i gotovo ista pitanja: A kako ste napisali Srebrenički Inferno? Kako ste se osjećali kada ste pisali Srebrenički Inferno? Kako se osjećate kada slušate Srebrenički Inferno?

S druge strane čujem jecaje mojih pitalaca i njihovo čuđenje što im gotovo ništa ne mogu kazati. A i kada bih im bilo šta suvislo odgovorio, ne vjerujem da bi me oni, u tom bolu, išta razumjeli.

 

Više puta sam na ovaj dan bio u Potočarima i osjećao istu uzbuđenost istog Naroda. Nekih godina sam bivao u live radio i tv programima u isto ovo vrijeme: uzbuđeni novinari su postavljali ista pitanja – i na isti način bivali razočarani mojom zanijemjelošću. Jer, da se razumijemo, na takva pitanja pisac i ne može dati književnokritički  odgovor; ta pitanja, iako ih primam sa najvećim pijetetom, zapravo i nisu književnokritička pitanja budući da ona, iako izazvana književnoumjetničkim djelom, u prvi plan ne stavljaju to djelo, nego pisca; ta pitanja ne idu in medias res,  nego se tiču vanjštine, dakle- nebitnosti.

Reakcija pitalaca na taj oratorij, koji je zajedničko, moje i Đelino djelo, već je rekla sve ili gotovo sve o tome djelu, o tome potresnom  djelu u kome su svi njegovi slojevi povezani u jedar, zategnut i obuhvatan umjetnički sklad koji daje toliko uzbudljive doživljaje i estetska iskustva da svoje konzumente natjera da se „pretvore u uho“, plaču i, eto, uzimaju telefon da bi, pozvavši autora teksta, koji trenutak produžili to estetsko iskustvo.

No, zaista, rekli bi zagovornici biografske metode u tumačenju književnosti, da bismo došli do duhovnog etimona pjesme, poeme, drame, romana…, ili, jednostavno, da bismo ih na estetski način doživjeli, potrebno je razgrnuti spomenutu vanjštinu i sve to izvanjsko, ne-bitno, prethodno – podrazumijevati i estetski razumjeti.

Moja poema Srebrenički Inferno je jako gust tekst koji traži čitaoce koji su najupućeniji u tajne književnosti umjetnosti, u ovom slučaju: u tajne Poezije, za koju je Platon – s pravom!- rekao da stoji na vrhu svih grana Umjetnosti. Ovo što ljudi čuju svakog 11. jula – to su samo okorci moje poprilično duge poeme: svega dvije tercine iz Prvog pjevanja; nekoliko stihova iz moje druge poeme (objavljene u istoj knjizi) koja se zove Poema o Šahovićima;  maestro Jusić je dopisao nekoliko svojih jednostavnih, estradnih stihova kojima počinje tekstovni dio oratorija i koji se, kao lajt-motiv, provlače kroz ukupno djelo. Njegov je izbor ovog tekstovnog sadržaja, koji predstavlja Glas u svakom oratoriju kao pozorišnoj poetsko-muzičko-scenskoj vrsti, ostvaren znalački, s taktom; u njegovom oratoriju Muzika nastavlja ono što započne Poezija, odn. Muzika pronosi dušu i metafizičku suštinu pjesničkog djela, i samo u ovom aspektu je moja poema ista u tekstu i u ovom oratoriju; inače, to su dva različita djela.

Svoju sam poemu pisao jednog ljeta, nekoliko godina nakon Genocida. Znojio sam se, pisao i pisao, ustajao od stola, othukivao, mijenjao abdest i ponovo pisao… Navečer sam teško sanjao… I kada sam, u svojim damarima, osjetio da sam istočio sve što je bilo u mojoj duši, što je ta duša dotle tražila, stao sam i predao rukopis svome bratu – da ga objavi. Učinio sam to jer sam to smatrao dugom prema svakom nedužno ubijenom ljudskom biću na ovim balkanskim vrletima, prema daru koga mi je Stvoritelj dao i prema pjesničkom pozvanju.

Tokom agresije na našu domovinu – ja nisam mogao da pišem. (Napisao sam svega nekoliko ilahija i kasida, možda jedan sonet…, i ništa više.) U godinama poslije rata, poslije Srebrenice…, bio sam nijem, bez pjesničke riječi. Takvi su bili i ostali istinski pjesnici, bar oni do kojih sam držao i do kojih i danas držim. Mi, bošnjački pjesnici, bili smo nijemi pred Genocidom – jer se svaki od nas bojao da ne bi, svojim na koncu nemoćnim riječima, povrijedio čednost i veličinu žrtava – naše muslimanske bošnjačke braće i sestara.

Te neke poratne godine, čitajući Dantea, sreo sam svoga brata u dinu i imanu i sifati islamu, jednu od onih najljepših duša koje hodaju Bosnom, porijeklom iz Srebrenice, ostarjelog čovjeka rumena lica, neobično blage, bogumilske čehre…Sreli smo se na vrhu ulice preko puta Bosanskog kulturnog centra, gdje je sada neka banka…Bilo je rano proljeće, kišan i prohladan dan…On se prezivao Ahmović, bio je član državnog Parlamenta, upoznali smo se u tim „najtežim godinama ukupne bošnjačke povijesti“…“Džemo, ja ne mogu razumjeti tebe i Sidrana! Zašto ne pišete?! Partizani su imali Gorana… i onoliko književnih i slikarskih djela…, a naša Revolucija nejma ništa!“

Njegovo je pitanje bilo tako iskreno, tako potresno, da sam se zastidio u dnu duše…i tada je u meni kresnula iskra koja će me svega zapaliti i koja će gorjeti sve do onoga časa kada sam bratu predao svoj rukopis.

Napisao sam svoju poemu u tercinama – kao i Dante svoju Božanstvenu komediju. Tercina je dušu dala za epska djela, za dugo vođenje radnje, i taj je lirski oblik najizazovniji  za svakog lirika koga Bog takvim stvori; nju druga ljudska bića, koja su lišena te Božije milosti (neki bi pjesnici rekli: prokletstva!), ne mogu pisati.

A drugo, taj Dante?! On je – i takvi kao on- jedan od najvećih krivaca što su hiljade i hiljade Allahovh robova („koji se okreću prema istoku“) pobijeno na Pirinejskom i Balkanskom poluotoku u ovih hiljadu i kusur godina koliko se na ovim evropskim  prostorima čuje ezan-i muhammedija. Dante je i napisao svoje slavno djelo kako bi „zaustavio“ talas islama u Evropi umjetnički iskrivivši njegovu poruku, upozorivši Evropu na „opasnost“ od „Arapskog Varalice“ i njegovih sljedbenika! Zato sam svoju poemu nazvao Infernom – po najpotresnijem dijelu njegove Komedije, koja se smatra najvećim pjesničkim djelom evropske književnosti. Zato sam – na Sidranov prijedlog – ispod naslova dopisao: Pismo Danteu Alighieriju iz Bosne.

Ali, za razliku od Dantea, ja sam napisao muslimansku  poemu – koja je otvoreno djelo, sa ekumenskom završnicom. A za razliku od Goranove Jame u kojoj preklana žrtva vidi samo tamu, ja sam, poeta vates kao i Goran, ipak vidio svjetlo (v. Epilog).

Da se još malo vratim svome Ahmoviću – Allah mu Džennet dao. Kaže on meni:“Znaš li ti da su se partizani dogovorili da Skender napiše djelo u kome će opisati bol srpske majke za svojom ubijenom djecom, a da neki srpski pisac opiše bol naše, muslimanske majke kojoj su ubili dijete? I da je Skender napisao Stojanku, majku Knešpoljku,  a nijedan srpski pisac nije opjevao našu majku?!“

Ta informacija za mene nije bila nova; kao student Alije Isakovića, Enesa Durakovića i Muhsina Rizvića, ja sam bio veoma dobro upoznat sa Skenderovim djelom, ali i biografijom. Jedan sam od prvih u Bosni koji je pročitao njegovu drugu poemu Na pravi put sam ti, majko, izašo…,  koju je Alija – rahmet mu duši – donio sa Avale odmah po Skenderovoj smrti…Taj srpski partizanski pisac koji je trebao da opjeva našu bol zvao se Mladen Oljača, ali u njegovoj Djeci Kozare nas Bošnjaka /“Muslimana“ – nejma. Kao što nas nije bilo ni na jednom spomeniku podignutom radi sjećanja na žrtve Drugog svjetskog rata. Uostalom, kao što nas – zarekle su se Makove aždahake sa istoka i sa zapada – i ne smije biti na Balkanu ni u čitavoj Evropi!