ZAŠTO SAM NAPISAO «GAZI HUSREV-BEGA»

 

Podnaslov drame je Bukagije, i on bi trebalo da objasni jedan od osnovnih njezinih motiva: u svijetu «uvijek iste količine zla» (Kami) nemoguće je činiti dobra djela a da vas sile zla ne sputavaju da ih učinite.

Gazi Husrev-beg je najpoznatiji hajir-sahibija Bosne – čovjek koji je vlastito bogatstvo koga je stekao kao namjesnik dijelio za opće dobro, za sve ljude Bosne, zemlje odakle je njegov otac, Ferhat-beg, i u koju je, gonjen ljubavlju prema svome rodu i toj lijepoj zemlji, došao da vlada i da je spašava od svakog «vuka i hajduka». Njegova majka je bila Seldžuka-hatun, kćerka sultana Bajezida II., derviš halvetijskog reda. Ona je iza sebe ostavila vakuf u Serezu, današnjoj zapadnoj Trakiji (Grčka), gdje je Husrev  rođen i gdje je odrastao. (Njezino turbe nalazi se uz sultan-Bajezidovu džamiju u Istanbulu.) Ova velika bosanska nevjesta stoji nekako u sjeni svoga slavnog sina, iako je ona ta osoba (Ferhat-paša je relativno mlad poginuo u nekoj bitki u Egiptu) koja je odgojila Husrev-bega nadahnuvši ga sufizmom i plemenitim ambicijama.

Historijski izvori su mutni u pogledu nekih bitnih momenata u Gazi Husrev-begovom životu. Ne zna se tačno odakle se oženio, ali, po svemu sudeći, on nije imao potomstva. Tokom jednog sohbeta sa sarajevskim dervišima saznao sam da je njegova odiva bila sa Kosova, da se zvala Selma, i da je, iako je znala da je Husrev-paša «pod mahanom», pošla za njega.

Neki izvori navode da je imao sestru koja se zvala Neslišah. Kako rekoh, sve je to mutno i teško dokazivo, ali za pisca to i nije toliko važno; pisac nije historičar, i on nije obavezan da slijedi historijsko zbivanje, životni put ove ili one historijske ličnosti itd. (Takvi pisci su jako loši i njihove umotvorine ne žive ni heftu dana.)

Jedna činjenica je sigurno tačna: Gazija je imao svoga velikog ahbaba koji se zvao Ivan Tardić, o čemu svjedoče dva njihova turbeta na jugozapadnoj strani u dvorištu Gazi Husrev-begove džamije. Ivan je bio porijeklom iz Šibenika, nekako je zapao u tursko ropstvo i pripao Gazi Husrev-begu, koga je služio sedam godina. Nakon odslužene kazne, bio se vratio u svoj Šibenik, kod brata Jurja, šibenskoga kanonika. Međutim, njega je Gazi Husrev-begova velikodušnost toliko plijenila da nije mogao da živi u Šibeniku, nego se vratio u Sarajevo i na Begov odžak, gdje će ostati sa njim do kraja života čuvajući mu glavu, ali i njegove vakufe i hajrate. Gazi Husrev-beg ga je toliko volio da je upravo njega imenovao za prvog mutevelliju svojih vakufa. ( Od njega vuče lozu čuvena sarajevska porodica Mutevellića.)

Drama čovjeka koji voli svoju ženu s kojom misli da neće imati poroda iako je najimućniji čovjek na ovim stranama Rumelije; drama žene koja želi porod, a nejma ga, i nikada ne gubi nadu da će ga zaimati; drama jednog plemenitog kršćanina koji se rastavlja sa svojom tradicijom da bi spašavao svoga muslimanskog ahbaba u nevolji; drama jedne zemlje koja je raspeta između istoka i zapada, ljubavi i mržnje; drame jedne sestre koja strahuje za svoga brata; drama dviju žena koje vole jednog čovjeka; drama čovjeka koji okuplja sva dobra Bosne i na čiju su se glavu sručila sva njezina zla; drama čovjeka koga ne razumije svjetina; drama njegove pisarice historije, divan-kjatiba, izmišljenog a najstvarnijeg pjesnika Ševkija; evropska drama zbog jednog parčeta zemlje u kojoj se Bog slavi na četiri načina…, neka vrsta sinteze Romea i Julije, na jednoj strani, i Julija Cezara, na drugoj strani – ta umjetnička smjesa čini ovu moju tragediju.

No, ima tu jedan izvanumjetnički motiv koji me nagnao da pišem ovu svoju dramu.

Prvo, pisao sam je iz osjećaja duga prema vakifu čiju sam Medresu završio, iz čije sam ruke jeo svoj učenički hljeb i upijao znanja o svojoj vjeri, tradiciji i zemlji. A upravo je taj vakif, ta plemenita duša, taj derviš koji je volio sve ljude Bosne (otac mu je bio hrišćanin iz okoline Trebinja) i ljudski rod, i danas, u ovo «smutnoje vremja», neshvaćen u vlastitoj zemlji, pa zbog toga – zaboravljen, bačen u zapećak. U Sarajevu imade samo jedna uličica koja se po njemu zove, a tokom prošlog režima, dok se pisac školovao u njegovoj Medresi, čak ni nama, tokom petogodišnjeg školovanja, nije održan ama nijedan čas o Gazi Husrev-begu, njegovim hajratima, njegovoj plemenitoj majci, njegovom mutevelliji, sestri, Selmi-hanum…, njegovim milletima: islamskom, latinskom (katoličkom), ortodoksnom (pravoslavnom) i jehudijskom (jevrejskom), njegovom Hanikahu, Kuršumliji, bolnici, karavan-saraju, Bezistanu, Tašlihanu, imaretu, ćuprijama, česmama… a nekmoli o ideji i ruhanijjetu (duhu) vakufa, ljubavi prema zemlji Bosni i njezinom susjedu, Dalmaciji i Dubrovniku, koji su tradicionalno imali dobre odnose i sa Sarajvom i sa Stambolom.

Drugo, u našem regionu, svaki glavni i veći grad koji ima nacionalno ili neko veće pozorište, ima svoju tzv. kultnu dramu i svoga kultnog pisca: Beograd ima Nušića i Pokondirenu tikvu, Novi Sad ima Steriju i Kir-Janju, Zagreb ima Šenou, Krležu, Marinkovića i slavnog režisera Gavellu…,  Ljubljana Cankara i njegovoga Kralja na Betajnovi, Split i Dubrovnik Marina Držića i njegovog Dunda Maroja …, samo Sarajevo «posuđuje» takve drame sa strane. Naravno, pisac ima pravo na ambiciju da glavnom gradu svoje voljene a nesretne zemlje pokloni bar njegovog dramskog kultnog lika, Gazi Husrev-bega, a da li će ova tragedija postati i kultna drama sarajevskog pozorišnog života, o tome će govoriti drugi i to će pokazati vrijeme.

 

Gazi Husrev-beže: ili Bukagije