Na 25.godišnjicu genocida nad nama, Bošnjacima, bosanskim muslimanima, svako od nas ko je savjestan i ko misli na naše potomstvo mora se zapitati šta se to, zaista, s nama i nama dogodilo.

Ovdje ćemo baciti svjetlo na nekoliko postgenocidnih najvažnijih činjenica i iznijeti nekoliko teza.

Iz presude  Radovanu Karadžiću može se izvesti nedvosmislen zaključak: Haški tribunal, osnovan 1992.g. samo radi procesuiranja ratnih zločina na prostoru bivše Jugoslavije, jeste osudio (i) za genocid vođu velikosrpskog pokreta i udruženog zločinačkog poduhvata na tlu Bosne i Hercegovine, ali je sačuvao tvorevinu koju je Zapad – očito u saradnji sa tim pokretom – izumio kako bi Evropu „zaštitio“ od islama i muslimana.

Osim te tvorevine, i u drugom pokušaju – nakon što onaj drugi, Međunarodni sud pravde u Hagu, utemeljen 1945.g., nije osudio Srbiju i C. Goru (Miloševićevu Jugoslaviju) za učešće u genocidu protiv muslimana Bošnjaka – sačuvana je Srbija- kako ona ne bi isplatila ratnu odštetu žrtvama genocida i agresije.

Haška redefinicija genocida

Argumenti na kojima se izvodi ovaj zaključak su sljedeći: Haški tribunal je na „slučaju“ bh. muslimana, Bošnjaka, redefinirao pojam genocida usvojen u Ujedinjenim narodima 1948.g. gdje se, u Konvenciji o sprječavanju genocida i kažnjavanju za nj, jasno kaže da je i nesprječavanje genocida, prema međunarodnom pravu, kažnjivo djelo.Odbijajući da Karadžića proglasi krivim za genocid počinjen u preostalim općinama naše zemlje nad istom„nacionalnom, etničkom ili vjerskom grupom“, taj tribunal svjesno prebacuje težište genocida sa naroda na teritoriju. Po čemu, prema ovoj presudi, jeste  genocid ako velikosrpski pokret u Srebrenici ubije (zvanično) 8.372 muslimana, Bošnjaka, a nije  genocid ako u selu Biljanima pokraj Ključa isti pokret pobije sve fertilne, muške, goloruke pripadnike tog istog naroda (njih oko 270), uključujući i četiri žene i dvije djevojčice?! Zašto je tako postupio ovaj „međunarodni“ sud?! Zato što se genocid u Prijedorskoj dolini, gdje je pobijeno vjerovatno više muslimana Bošnjaka nego u Srebrenici, dogodio na samom početku agresije na Bosnu i Hercegovinu, u rano ljeto 1992.g., dok se onaj u Srebrenici dogodio 1995.g. A to znači: da je Karadžić osuđen za genocid u Prijedorskoj dolini, ili u Sarajevu, Zvorniku, Vlasenici, Bratuncu…, onda bi implicitno bio –ili morao biti – osuđen i Zapad – zato što ništa nije preduzeo da spriječi genocid na tlu Evrope! Karadžić je, dakle, radio „prljavi posao“ za Zapad! -kako je sam jedne prilike izjavio. A da je osuđen Zapad, onda bi žrtve genocida imale pravo tražiti odštetu i od njegovih država. Zapad je kriv zbog dva razloga: što nije spriječio velikosrpski ratni pohod i agresiju na Republiku Sloveniju, Republiku Hrvatsku i isto tako međunarodno priznatu Republiku Bosnu i Hercegovinu, a mogao je to vrlo lahko učiniti, ali i zato što je Bošnjacima, uvodeći embargo na uvoz odbrambenog oružja našoj državi čitavim tokom trajanja troipogodišnje agresije, vezao ruke dok je političko i vojno rukovodstvo Republike Srpske provodilo svoj zamišljeni plan genocida na čitavom području Bosne i Hercegovine, svugdje gdje je živjelo bošnjačko i, jednim dijelom, i hrvatsko, nesrpsko stanovništvo. I dok se u Sloveniji, pa čak i u Hrvatskoj, dogodila „opereta od rata“ (S. Mesić) – zato što su Hrvati i Slovenci kršćanski narodi! – u Bosni i Hercegovini je vođen genocidni rat protiv Bošnjaka – zato što su oni muslimani. Za taj genocid nad našim i hrvatskim narodom – kako s pravom ističe monsinjor Komarica –  velikosrpski pokret, na čelu sa Karadžićem, nagrađen je društvenom, političkom i vojnom tvorevinom Republikom Srpskom, kojom je ukupna teritorija države Bosne i Hercegovine pretvorena u isti onaj model tzv. taifa  koga je islamofobični, inkvizicijski duh Zapada uspostavio u srednjem vijeku, 1492.g., u Španiji. Taife  su, zapravo, bile enklave ili torovi u kojima su „obrezani“, muslimani Španije (inače njezini, domicilni stanovnici koji su primili islam!), i njezini Jevreji preživljavali idućih dvije stotine godina – dok nisu in toto  eliminisani u oblasti Pirinejskog poluotoka. Jedan, i to veći dio španskih Jevreja naselio se u srednjoj Evropi, posebno na području današnje Njemačke (tzv. Aškenazi), gdje je nad njima nacistički, antisemitski pokret izvršio najveći genocid u XX. st., o čemu je Danijel Jona Goldhagen napisao možda najbolju, obimnu, u čitavom svijetu poznatu studiju pod naslovom Hitlerovi dobrovoljni dželati – Obični Nijemci i holokaust (objavljenu u Beogradu, u izdanju Radija B92, 1998.g., u prijevodu Gordane Vučićević), koju, nakon svega što nam se dogodilo, Bošnjak – i nijedan evropski humanist!- ne može zaobići.

Bošnjaci – Jevreji Balkana

Radi se o tome što je Goldhagen, u svome sveobuhvatnom istraživačkom poduhvatu, odgovorio na pitanje kako je bilo moguće da toliki milioni Nijemaca, izrazita većina ove nacije, prihvati učešće u Hitlerovom eliminacionističkom antisemitizmu.

Sličnosti između Hitlerovog udruženog zločinačkog poduhvata, koji je krenuo da zatre „evropsko Jevrejstvo“, i udruženog zločinačkog poduhvata R. Karadžića i S. Miloševića, te Udruženi zličinački poduhvat hrvatskog političkog rukovodstva okupljenog oko “Herceg-Bosne” pod dirigentskom palicom Franje Tuđmana, predsjednika R Hrvatske, koji su krenuli da zatru bosansko-balkansko muslimanstvo,  očigledne su, pa ćemo stoga ovdje najprije iznijeti glavne teze Goldhagenove studije.

„Izvršenje holokausta bilo je prvenstveno njemački poduhvat“, kaže ovaj historičar. „Razumijevanje i objašnjenje zločina holokausta stoga traže objašnjenje šta je Nijemce nagonilo da ubijaju Jevreje. Ovdje su, umjesno, u žiži njemački počinioci zločina, jer ono što se može reći za Nijemce nije moguće reći ni za jedan drugi narod, a ni za sve druge narode skupa – naime, da nije bilo Nijemaca, ne bi bilo ni holokausta…I pored mlakih pokušaja režima da genocid drži daleko od očiju većine Nijemaca, za masovne pokolje znali su milioni. Hitler je više puta jasno najavio da će se rat završiti istrjebljenjem Jevreja (12-15)…Objašnjenje zašto se zbio holokaust traži radikalnu reviziju onoga što je do sada napisano…Takva revizija od nas traži da priznamo ono što su tako dugo poricali ili zamagljivali i akademski i neakademski tumači: da su antisemitska uvjerenja Nijemaca o Jevrejima bila središnji uzročnik holokausta. Bila su središnji uzročnik ne samo Hitlerove odluke da uništi evropsko Jevrejstvo (što su mnogi prihvatili) već i spremnosti počinilaca da ubijaju i zvjerski zlostavljaju Jevreje. Zaključak ove knjige je da je antisemitizam nagnao na hiljade „običnih“ Nijemaca – a da bi nagnao i milione drugih da su se našli na odgovarajućem mjestu – da ubijaju Jevreje. Na sistematsko i nemilosrdno ubijanje hiljada nenaoružanih, bespomoćnih jevrejskih muškaraca, žena i djece Nijemce nisu nagnale privredne teškoće, sredstva prinude totalitarne države, društvenopsihološki pritisak, niti nepromjenljive psihološke sklonosti, već predstave o Jevrejima koje su u Njemačkoj bile sveprisutne, i to decenijama (15)… Evropski antisemitizam je posljedica hrišćanstva. Još od najranijih učvršćivanja vlasti hrišćanstva nad Rimskim carstvom, njegovi predvodnici su propovijedali protiv Jevreja, koristeći se otvorenim, snažno sročenim i emotivno nabijenim optužbama…Hrišćani su smatrali da je njihova vjera smijenila jevrejsku vjeru. Dakle, Jevreji kao Jevreji treba da iščeznu sa zemlje. Treba da postanu hrišćani (56)…Osnovni njemački kulturni model „Jevreja“ (der Jude) činila su tri shvatanja: da je Jevrej drugačiji od Nijemca, da je binarno suprotan Nijemcu i da nije tek dobroćudno, već zloćudno i korozivno drugačiji. Ma kako da je shvatan, kao vjera, narod, politička skupina ili rasa, Jevrej je uvijek bio Fremdkoerper, strano tijelo u Njemačkoj (62)…“ Itd.

Velikosrpska i Tuđmanova antimuslimanska/antibošnjačka uvjerenja – glavni uzročnik genocida

Ne decenijama, kao u slučaju njemačkih Jevreja, već blizu dvije stotine godina, od NačertanijaIlije Garašanina (nastalog 1844.g. i prihavećnog kao Politički program Velike Srbije), velikosrpskog Mein Kampfa,  kvasaju i šire se antimuslimanska /antibošnjačka/antibosanska uvjerenja u srpskom narodu, uvjerenja koja su doživjela kulminacionu tačku neposredno pred agresiju na matičnu državu Bošnjaka fanatičnim marom čitavog velikosrpskog establišmenta: Srpske pravoslavne crkve, Udruženja srpskih književnika u Beogradu, Srpske akademije nauka i umjetnosti, srpskih univerziteta i medija…, a onda i srpskih političkih organizacija. Sumarno, ta bi uvjerenja bila: 1) Bošnjaci, kao i svi muslimani Balkanskog poluotoka, izdali su „vjeru pradjedovsku“; 2) Bošnjaci su Turci, a ne evropski narod; 3) islam se na Balkanu proširio „ognjem i mačem“; 4) Srbi su pet stoljeća živjeli pod turskim /muslimanskim „jarmom“; 5) islam se ne može uspoređivati sa kršćanstvom i judaizmom, već samo sa nacizmom i komunizmom; 6) Srbija je „kapija Evrope“ i njezina „brana“ od azijatskog /turskog totalitarnog duha; 7) Bosna i Hercegovina su dvije pokrajine Srbije; 8) Bošnjaci su „Srbi islamske vjeroispovijesti“; 9) ne postoji bosanski jezik, već je riječ o srpskom jeziku…Mnoga od ovih uvjerenja usvojio je i plasirao Franjo Tuđman i zločinački krug okupljen oko “Herceg-Bosne” (na svu sreću, ne i kardinal Franjo Kuharić, dobar dio Hrvatske katoličke crkve i najveći dio hrvatske akademske zajednice).

Da nije bilo Srba i Franje Tuđmana, ne bi bilo genocida nad muslimanima Bošnjacima

I kao što je Hitlerova Nacional-socijalistička partija, preuzevši vlast 1933.g., onda kada su se stekli međunarodni uvjeti za to, pokrenula eliminacionistički poduhvat istrjebljenja Jevreja, Miloševićeva Socijalistička partija i Karadžićev SDS takav su eliminacionistički poduhvat, na gotovo isti način, pa čak i istim metodama, pokrenuli protiv bosanskog i balkanskog Muslimanstva  kao „stranog tijela“ na Balkanskom poluotoku, posebno u Bosni i Hercegovini. Taj poduhvat su izvodili Srbi, i to milioni „običnih“ Srba, Miloševićevih i Karadžićevih dželata koji su, zahvaćeni antimuslimanskim uvjerenjima, histerično bili spremni da učestvuju u njemu! Prisjetimo se samo gazimestanskog obilježavanja Kosovske bitke 1989.g., referiranja na Turke i Miloševićevih najava ratova;  nosanja moštiju cara Lazara u organizaciji Srpske pravoslavne crkve; guslarskog pojanja kosovskog epskog ciklusa i Gorskog vijenca, revitalizacije Ive Andrića i njegovoga književnog opusa; Karadžićevog referiranja na Prvi srpski ustanak i njegovo „dovršenje“; njegove prijetnje o nestanku muslimana Bosne i Hercegovine koju je izrekao u Skupštini; Arkanovih zločina u Bijeljini (velikosrpske Kristalne noći), mržnje prema Albancima; rušenja muslimanskih kapija po Skoplju; zabrana muslimankama da se porađaju u „srpskim“ bolnicama; poklika sadašnjeg predsjednika Srbije Vučića: “Za jednog ubijenog Srbina ubićemo sto muslimana!”; Krajišnikove tirade: “Ubijat ćemo vas sve dok ne prestanete govoriti o zajedničkom životu“; itd. – sve je to oblikovalo srpski Lebenswelt, životnu sredinu, tako da i Bošnjaci mogu konstatirati: da nije bilo Srba (i Franje Tuđmana i “Herceg-Bosne”), ne bi bilo ni genocida nad njima, muslimanima Balkanskog poluotoka; da nije bilo antimuslimanskog evropskog Lebenswelta, Srbi, Franjo Tuđman i “Herceg-Bosna” ne bi pokrenuli ovaj eliminacionistički antimuslimanski poduhvat.

 

Nacistički i velikosrpski Lebenswelt

Što se tiče ove druge teze, nju dokazuje ne samo činjenica da Karadžić nije osuđen za genocidne radnje s početka 1992.g., nego i misteriozna smrt ili uklanjanje iz Ševeningena S. Miloševića (?!) čim je zatražio da se na Sudu pojave kao svjedoci „saučesnici njegove politike“, predsjednici i šefovi vlada iz Evrope i SAD, uklanjanje dokumentacije koja Srbiju tereti za učešće u genocidu nad Bošnjacima i Hrvatima (koje je završila Carla del Ponte, tužiteljica Haškog tribunala!) te hapšenje Florence Hartmann, zapisničarke iz Haškog suda koja tvrdi da postoji dogovor između sudija ovog tribunala i zvaničnog Beograda da se Srbija ne procesuira za učešće u genocidu nad našim narodom.

Osim sličnog Lebenswelta, velikosrpske i nacističke metode su također slične. Uz neselektivno ubijanje muslimanskih bošnjačkih civila, izgladnjivanje, zastrašivanje, ubijanje vjerske i političke elite, zatiranje vjerskih i kulturnih tragova muslimanske civilizacije, pravljenje živih štitova, silovanje žena, čak i djevojčica…, što sve ulazi u radnje genocida,  Srbi su, poput Nijemaca, izgradili 400 logora i mjesta zatočenja, u kojima su Bošnjaci, kao „niža rasa“, kao „gubavci“, ubijani ili zatirani s ništa manje brutalnosti i divljaštva nego Jevreji u sistemu nacističkih logora diljem srednje i istočne Evrope. Razlike može biti u gasnim komorama, ali zar spaljivanje živih Bošnjaka u Višegradu ili na Kamenu pokraj Gornje Sanice nije isto kao i spaljivanje Jevreja u Aušvicu?!

No, zarad historijske istine, postoje i razlike između nacističkog i velikosrpskog eliminacionističkog poduhvata. Prvo, nije isti obim žrtava ova dva poduhvata, što se ima zahvaliti herojskom otporu naše Armije i diplomatskoj ofanzivi naših tadašnjih političkih predstavnika te svjetskim medijima, posebno CNN-u, ali i, u odnosu na Nijemce, mnogo većem procentu Srba koji su, kao uvjereni antifašisti, odbacili velikosrpska, četnička uvjerenja i, čak, ustali protiv velikosrpske kampanje i genocidnog pohoda „svojih“ sunarodnika. Mi Bošnjaci nikada nećemo zaboraviti iskrene humaniste iz srpskog naroda kakvi su bili Mihajlo Petrović (major Armije Republike Bosne i Hercegovine, poginuo u Travniku na početku agresije), Mirko Kovač, Vidosav Stevanović, Vladimir Srebrov, Gavro Grahovac, Bogdan Bogdanović, dr. Nikola Kovač,Tatjana i Dunja Mijatović, Miro Lazović, Miodrag Petrović Čkalja, porodica Pavičević, Rajko Danilović, Vlasta Mijović, Gojko Berić, „Žene u crnom“… i brojni drugi; srpski narod nije bio u tolikoj mjeri zahvaćen antimuslimanskim kao njemački narod antisemitskim uvjerenjima, tako da ni procent srpskih učesnika u genocidu nije ravan njemačkom masovnom učešću u holokaustu!

Ima tu još jedna razlika koja ide u korist nacista, naime, oni nisu, kao Karadžićevi „obični“ Srbi, pravili tzv. sekundarne grobnice – kako bi prikrili svoj genocid; sekundarne grobnice su tipično velikosrpski izum u XX.st.!

A najveća razlika između ova dva eliminacionistička poduhvata jeste odnos Zapada prema počiniocima holokausta i počiniocima genocida nad Bošnjacima. Dok je Zapad politički i vojno uništio nacistički režim, taj isti Zapad je nagradio velikosrpski režim; Načertanije  je iz crkvenih, umjetničkih i akademskih krugova ušlo u današnje državne institucije srpskog naroda!

Dok su preživjele žrtve njemačkog holokausta u izrazitoj većini napustile prostor gdje se on zbivao, bošnjačke žrtve genocida prisisljene  su da žive sa oko 20.000 svojih dželata na istom prostoru gdje su oni vršili genocidne radnje!

Šta da se radi kako se ne bi ponovio genocid nad nama

Ako ova historijska presuda čuva  Republiku Srpsku kao „čedo“ Karadžićevih dželata i poklon Zapada velikosrpskom pokretu, Bošnjaci – kao i svi ostali građani međunarodno priznate Republike Bosne i Hercegovine – moraju dobiti odgovor na pitanje: Kada i kako je nastala „Republika Srpska“? Ovaj autor svjedoči da je rahm. predsjednik Izetbegović, neposredno po dolasku iz Dejtona gdje je stavio potpis pod tu genocidnu tvorevinu, tvrdio da je bio ucijenjen od strane Cristophera, tadašnjeg generalnog sekretara američke administracije, koji je našoj delegaciji ultimativno zaprijetio riječima:“Srbi prihvataju državu Bosnu i Hercegovinu pod uvjetom da vi prihvatite Republiku Srpsku! Ako to učinite, Amerika jamči da će doći do mirovnog sporazuma i da će ga ona provesti, a ako odbijete, vratite se natrag u Bosnu, ratujte idućih deset godina, pa ko bude vojni pobjednik, neka dođe da pregovara sa Amerikom!“

Međutim, to nije puna istina o prihvatanju i priznavanju „Republike Srspke“ s naše strane. Danas istinu o tome čuva samo Muhammed Šačirbey, tadašnji ministar vanjskih poslova Republike Bosne i Herecgovine. Ali ni američka administracija ni bošnjački politički predstavnici ne daju dozvolu Muhammedu Šaćirbeyu da se za života vrati u Sarajevo i svjedoči o tome ko, kada i kako je utemeljio „Republiku Srpsku“. Prema našim saznanjima, ova genocidna tvorevina utemeljena je u Hotelu „Hilton“ u Ankari, gdje su je rahm. Predsjedniku servirala dva političara sumnjivih namjera: tadašnji turski predsjednik Sulejman Demirel i Clintonov povjerenik za Balkan, Richard Holbrook. Naravno, sve je to bilo ilegalno, jer niko izvan parlamentarne procedure nema pravo suspendirati ustav jedne države i dovoditi u pitanje njezin teritorijalni i politički suverenitet.

Osim globalnog bošnjačkog /bosanskog zahtjeva da se ukine „Republika Srpska“, na domaćem terenu, Bošnjaci bi morali razviti čitav vjersko-kulturno-politički program kako bi u srpskom (i ostalim hrišćanskim balkanskim narodima) eliminirali ona uvjerenja – uzročnike genocida nad njima, u skladu sa porukom iz svoga Kur'ana:“Dobro i zlo nisu isto! Na zlo dobrim uzvrati, pa će ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati; /to mogu postići samo strpljivi; to mogu postići samo vrlo sretni“ (41, 34-35).

Drugo, Bošnjaci moraju odbiti od sebe svaki strah od rata. Argumenti za to su sljedeći: u ovom međunarodnom kontekstu, velikosrpski pokret – izblamiran pred cijelim Svijetom! – ne bi smio pokrenuti rat protiv nas (nakon što je sve ostale ratove na području Jugoslavije izgubio, a ni ovaj u Bosni nije dobio), niti su njegovi vojni potencijali onakvi kakvi su bili 1992.g.

No, najvažnija dva faktora zbog kojih ovaj narod mora političkim sredstvima ukinuti ovu genocidnu tvorevinu jeste bošnjački strah od ponavljanja genocida nad njima, strah od budućnosti ukoliko„Republika Srpska“ nastavi da postoji, a mi nastavimo da živimo u taifama,  kao podstanari u vlastitoj zemlji, zemlji svojih predaka, i rasijani po čitavom svijetu.

Da bismo krenuli u ovaj historijski poduhvat, mi moramo podvući crtu i reći: Ne! dvjema politikama koje su nas dovele u ovo stanje: komunističkoj/titoističkoj i našoj nacionalnoj defetističkoj politici! Prva je, svojim nepriznavanjem nacionalne samobitnosti bošnjačkog naroda i zabranom da se obilježe stratišta na kojima je nad Bošnjacima počinjen genocid tokom Drugog svjetskog rata, omogućila uvjete u kojima će Srbi počiniti genocid nad nama, a druga je 1995. g. zamrznula bošnjački pokret za slobodu, pasivizirala ga, sklopila pakt sa titoizmom i popustljivom politikom cementirala Republiku Srpsku.

Drugi faktor koji nam ide u korist jeste međunarodna, posebno javnost Zapada, koja je, u izrazitoj većini, na strani žrtve, tj. Bošnjaka i Bosne i Hercegovine. Ta bi javnost, njezin nevladin sektor, brojne demokratske ne-islamofobične stranke, brojni umjetnici, novinari, filozofi, posebno oni jevrejskog porijekla, listom podržali našu borbu – za „ideju Bosne“, prema kojoj ljudi različitih vjera i nacionalnosti mogu živjeti u miru i prosperitetu.

 

Cjelovit tekst možete pročitati u novom broju Novog Muallima

Džemaludin Latić, 12. Juli 2020