S imenom: Allah, svemu Dobročinitelj, Najmilostivniji:
I njih dvojica poslušaše, i kad ga on čelom prema zemlji položi, Mi ga zovnusmo:“O, Ibrahime, ti si se objavi u snu odazvao; – a Mi ovako nagrađujemo one koji dobra djela čine, – to je zaista bilo teško iskušenje!“ I kurbanom velikim ga iskupismo i u naraštajima kasnijim mu spomen sačuvasmo:“Neka je selam na Ibrahima!“ (Kur'an, 37: 103-109)

Islam contra religion

U svakoj religiji naći ćemo propis o žrtvi koja se prinosi božanstvu, i što smo, u povijesnoj perspektivi, dalje od islama koji se u 7. st. po Isaovom rođenju javio u svojoj završnoj formi, to ćemo vidjeti da su te žrtve u prošlosti bile sve okrutnije, strahobalnije: svirepi „sveti“ ljudi najčešće su tražili ona najčišća, najnevinija i najljepša ljudska bića: djevojke i dječake, koje su žrtvovali božanstvima rijeka, Sunca ili Vatre „miroljubivo“, pred masom sljedbenika u deliriju, puštajući njihovu mladu krv, ili ih pržeći do smrti na lomačama – u ime svoga, svećeničkog boga. Pretpostavimo li da su religije izmišljotine svetaca, onda islam nikako ne možemo tretirati kao religiju (od starofrancuskog religion, latinskog  religio,  pojam koji označava nejasnu, neodređenu i isključivo duhovnu ‘vezu između čovjeka i božanstva’ ); islam je dīn wa šari'ah (S.M. Naquib al Attas),  od istinskog Boga objavljena vjerska učenja (dīn) i Njegovi savršeni, svevremeni propisi ( u semitskim jezicima: šari'ah,  dosl. put do izvora bistre vode). I nigdje se ta razlika između islama i religije ne vidi kao u propisu o žrtvi /žrtvovanju za Boga – Uzvišeno je Njegovo Biće-: prinesavši, kako mu je u snu objavljeno, sina Ismaila kao žrtvu za Boga, Allaha, dž.š., i iskupivši to nedužno ljudsko biće „kurbanom velikim“, u dramatičnom kur'anskom kazivanju islam rigorozno  raskida sa čitavom povijesnom religijskom tradicijom izbavljajući čovječanstvo iz kandži svećenstva i njihove idolatrije i vraćajući ga Onome koji daje život i koji jedini zaslužuje da se obožava, tj. da objavljuje propise i da traži da se oni izvršavaju tokom ovozemnoga života.

 Kurban spašava čovjeka i donosi mu radost; kurban (ar. qarraba – približavati se, biti blizu) čovjeka istinski približava njegovom Stvoritelju- Davaocu života; kurban je odbacivanje idolatrijske okrutnosti, nasilja nad čovjekom i vraćanje ljudskog bića u sferu istinske slobode i sreće; kurban je vraćanje i predanost milostivnom Bogu, Allahu, dž.š., i odbacivanje svakog vida idolatrije ili politeizma, odbacivanje svakog lažnog božanstva u ljudskom liku, u liku svećenika, u „liku“ ideologija ili vlastitih prohtjeva.

Tekbir i kurban

Zato je kurban naglašeno vezan prvenstveno za Ibrahima, a.s., za koga Kur'an kaže da je hanīf,  što u semitskim jezicima označava onoga u čijem srcu nejma ni trunke širka, odn. vjerovanja ili motivacije da se životna djela čine u bilo čije drugo ime osim u ime Stvoritelja, Allaha, dž.š.:

 

 „Ja okrećem lice svoje –  govori Ibrahim – kao hanīf  prema Onome koji je nebesa i Zemlju stvorio, ja nisam od onih koji Njemu druge ravnim smatraju (tj. ja ne slijedim manipulatore, šarlatane, nasilnike, idolatriju, politeizam, ništa što nije iz Objave Jednog i Jedinog Boga)“ (Kur'an, 6,19).

 

Stoga ovaj ajet muslimani uče prilikom klanja kurbana i stoga donose tekbir izgovarajući Allahu ekber,  što znači: Samo Allah, dž.š., daje život (po čemu je ekber-  veći od svakoga jer niko drugi ne može dati život) i samo ga On može oduzeti; samo Allah je svet, i zato je život svet, i zato je ubistvo jednog ljudskog bića – ubistvo svih ljudi, a spasiti jedno ljudsko biće toliko je veliko djelo u Božijim očima kao da se spasi čitav ljudski rod (Kur'an, 5, 32).

Post scriptum:

Kako je, onda, moguće da tumači islama na bosanskom i drugim jezicima Balkana tako površno razumijevaju i tumače propis o kurbanu? Ne znam tačno, a sve mi se čini da to oni čine više zbig straha nego zbog neznanja. Naime, sile idolatrije koja, pozivajući na klanje ljudi po Balkanskom poluotoku, izražava odanost svojim lažnim božanstvima i svećenicima, toliko su povijesno jake i strašne da balkanski muslimani, u strahu od tih klanja,  ne smiju  ni da rastumače, a nekmoli da u punini žive svoju hanif- sku vjeru. Prema grubim procjenama historičara, posebno rumunskog istraživača muslimanskog porijekla, Kemala Karpata, od Balkanskih ratova iz 1912. godine pa nadalje do kraja 20.st., na Balkanskom poluotoku je poklano između 100.000 i 300.000 muslimana, a oko pet miliona ih je prognano iz njihovih zavičaja!

Zato bi naša prva dova, dok koljemo svoje kurbane, nama se čini, trebala biti:

Gospodaru naš, mi svoje živote predajemo Tebi, Koji si nam ih dao, pa iskupi naše Ismaile ovim našim kurbanima kao što si iskupio Ibrahimovog Ismaila, podari nam Svoju pomoć i daj nam snagu pa da se u budućnosti zaštitimo od Tvojih neprijatelja idolopoklonika i tako sačuvamo svoje sinove i kćeri od njihovih kama i lomača! Amin.