Pitanje (veliko)srpskog referenduma, koga je predsjednik manjeg bh. entiteta Milorad Dodik najavio za 25. septembar, ulazi u kulminacionu fazu ne samo u pogledu približavanja datuma svoga održavanja nego i u pogledu domaćih i međunarodnih političkih sučeljavanja u vezi sa njim. Za dva dana će se u Sarajevu održati plenarna sjednica Ustavnog suda BiH na kojoj će sudije ovog najvišeg pravnog tijela raspravljati o zahtjevu za preispitivanje odluke koju je taj isti sud donio 26. novembra 2015.g., a kojom je 9.januar u Zakonu o praznicima RS proglašen neustavnim. Od odluke toga suda zavisit će mnoge stvari ne samo u vezi sa ovim referendumom nego i sa cijelom državom BiH.

Zašto je Dodik pokrenuo opasnu referendumsku avanturu

Manje je poznato da bi se, ako bi Ustavni sud poništio svoju odluku i, eventualno, prihvatio 9.januar kao dan toga entiteta, zapravo na najvišem pravnom nivou priznalo da je RS starija od (dejtonske) BiH pa, prema tome, onda bi, sa te, osnovne strane gledajući, ovaj entitet imao pravo na otcjepljenje od države BiH u skoroj budućnosti. Naravno, istina je sasvim drugačija: BiH je stara srednjovjekovna država koja u kontinuitetu, kao organsko jedinstvo, traje više od hiljadu godina, koja nikada nije bila u sastavu Srbije i koja je 1992.g., nakon referenduma koji je proveden po međunarodnim standardima i po zahtjevu međunarodne zajednice, priznata od strane Ujedinjenih nacija i, pojedinačno, od strane oko 180 zemalja modernog svijeta.

Postavlja se pitanje zašto je Dodik pokrenuo ovu opasnu igru baš u ovo vrijeme. Naravno, on želi dobiti izbore koji će se, na lokalnom nivou, održati narednog mjeseca u BiH, ali mnogo važniji razlog od toga jeste što je BiH upravo u ovom periodu dobila aktivaciju tzv. MAP-a, Akcionog plana za članstvo u NATO savezu (realno je da ta aktivacija bude završena do kraja ove godine) i što je naša država sve bliže kandidatskom statusu u članstvo EU. Dodik po svaku cijenu želi spriječiti takvo međunarodno potvrđivanje i jačanje BiH. Drugi povod za ovakvu opasnu avanturu je islamofobična atmosfera na Zapadu: Dodik i cijeli velikosrpski pokret BiH i bošnjački muslimanski narod uporno predstavljaju kao bastion islamskog fundamentalizma i opasnost za Evropu.

Međunarodni „brzi odgovor“

Zbog svih tih okolnosti njegov referendum je tako brzo postao goruće političko pitanje na međunarodnoj sceni, no upravo su tu Dodiku – koji se uporno busa u prsa kako ima saveznike na Zapadu za svoju secesionističu politiku – stvari krenule po zlu. Vijeće za implementaciju mira (PIC), koga čine predstavnici Francuske, Italije, Japana, Kanade, Njemačke, Rusije, SAD, V. Britanije, Predsjedništvo EU, Evropska komisija i OIC, pozvalo je vlasti RS da odustane od referenduma koji je za ovo tijelo nelegitiman. Nažalost, Rusija je izdvojila svoje mišljenje, zbog čega je Putin zakazao sastanak sa Miloradom Dodikom dva dana prije nego što će referendum biti održan. U međuvremenu, evropske snage za održavaanje mira i stabilnosti u BiH (EUFOR) i NATO, podržavajući izjavu PIC-a, odbile su bilo kakvo povezivanje održavanja ovog referenduma i mira u državi i regionu, a iste snage će, zajedno sa Oružanim snagama BiH, od 30. septembra do 5. oktobra, na planini iznad Banje Luke, sjedišta RS, održati vojne manevre pod sugestivnim titlom „Brzi odgovor“. Američki State Department najavljeni referendum je proglasio neustavnim budući da je uloga Ustavnog suda, kao sastavnog dijela Aneksa 4 Dejtonskog mirovnog sporazuma, obavezujuća i mora biti ispoštovana. EU, odbacujući ovaj i ovakav referendum, naslanja se na mišljenje Venecijanske komisije, toga najstručnijeg pravnog tijela Vijeća Evrope, koja je ocijenila da je zakazani referendum „obilježje samo jednog naroda te nije prihvatljiv za nesrbe“. Osim svoga učešća u PIC-u, gdje predstavlja OIC, ni Turska nije ostala postrani kad je riječ o ovom sudbonosnom pitanju za BiH: ne nedavnom sastanku predsjednika Erdogana i predsjedavajućeg Predsjedništva BiH gosp. Bakira Izetbegovića u Istanbulu bilo je riječi prije svega o ovom pitanju, i mada detalji toga razgovora nisu poznati javnosti, sigurno je da turska diplomacija sve čini kako bi se u BiH očuvao mir i stabilnost čuvanjem njezinog teritorijalnog integriteta i nezavisnosti.

Kontradiktornost hrvatske politike

Republika Hrvatska, supotpisnica Dejtinskog mirovnog sporazuma, odnedavno članica EU i NATO saveza i jedan od najvažnijih faktora u sređivanju prilika u regionu, odbacila je Dodikov referendum i istakla da, u slučaju ozbiljne destabilizacije prilika u BiH, ne bi trpila da joj velikosrpski topovi gruhaju nad glavom u B. Luci. Nažalost, sa politikom ovog važnog susjeda BiH, nije se sloga vođa bosanskih Hrvata koji je proteklog mjeseca kružio po Balkanu i stigao do samog Beograda – na isti dan kada su vodeći velikosrpski glavari odlučivali o tome hoće li Srbija podržati Dodika u ovoj avanturi ili neće. Dragan Čović se pokazao ništa manje opasnim po mir u BiH od Milorada Dodika: upravo je tokom prošlog mjeseca vaskrsavao „Herceg-Bosnu“ sa tvrdnjom da, gdje ona nije postojala tokom prošlog rata, „tu je stradao hrvatski narod.“ Budući da svakoj vojnoj agresiji prethodi agresija na istinu, neshvatljivo je kako su mlako na ovo Čovićevo ponašanje reagirale sve probosanske političke snage – jer upravo tamo gdje je egzistirala političko-vojna ilegalna velikohrvatska tvorevina „Herceg-Bisna“ stradala su sve tri naroda BiH: Bošnjaci prije svih, ali i Hrvati i Srbi.

Velika rola gospara Valentina Inzka

Na kraju se postavlja pitanje kakva je bila uloga Visokog predstavnika OHR-a u BiH u ovim događajima. Iako je često prozivan pa čak i napadan od strane sarajevskih medija i pojedinih stranačkih čelnika, visoki predstavnik OHR-a je – prema našem mišljenju – odlično odradio svoj posao. Istina, on nije posegnuo za bonskim ovlastima (kojima je, npr., mogao da smijeni Milorada Dodika na pozicije predsjednika RS i sl.), nego je krenuo drugim, mnogo boljim putem: on godinama pušta Dodika da podriva državu BiH i destabilizira prilike ne samo u njoj nego i u regionu upozoravajući i UN i EU na njegovo ponašanje u svojim godišnjim izvještajima, i do sada nije uspijevao da ovog prononsiranog nacioanalistu, poricatelja genocida nad bošnjačkim narodom koga su upravo vlasti: vojska i policija RS počinile od 1992.do 1995. na većem dijelu BiH  i zagovornika velikosrpskih aspiracija stavi na grbaču zemljama Zapada, najodgovornijima za luđačku košulju koja je državi BiH skrojena njihovim Dejtonski mirovnim sporazumom. Veliki gospar i prijatelj BiH kao organskog državnog jedinstva i drevne evropske države, Valentin Inzko, sada je u tome uspio: ne samo jedan velikosrpski političar, nego cijeli velikosrpski pokret nalazi se pred porazom nakon što je, gubeći ratove koje je sam izazivao na području nekadašnje Jugoslavije u posljednjoj dekadi 20.st., već poražen u Hrvatskoj, na Kosovu, Makedoniji i C. Gori. BiH nikada od poslije Dejtona 1995.g. nije dobila jaču podršku zemalja Zapada, dok je podrška koju joj daju gotovo sve muslimanske zemlje svijeta i dalje neupitna.

Hoće li biti rata

Velikosrpski pokret ima – i uvijek je imao – samo jedno sredstvo da ostvari svoje ciljeve u BiH, a to je rat. Međutim, on za novi rat danas nema nikakve realne pretpostavke: nema nekadašnju JNA , četvrtu vojnu silu u Evropi, iza sebe, nema oružje i finansije kojima bi vodio taj rat, nema podršku Srbije (koja nije smjela podržati referendum mada ga nije ni odbacila), jer je Srbija kandidat za članstvo u EU, a pitanje je da li bi za njega imao i podršku Rusije. Izblamiran pred međunarodnom zajednicom, posebno nakon haških presuda za genocid i ostale najteže ratne zločine koje je počinio nad Bošnjacima, Hrvatima i Albancima, u međunarodnoj izolaciji, bez ikakvog utemeljenja svojih političkih ciljeva u međunarodnom pravu, taj pokret, koji pljačka, ubija i progoni nesrbe od 1844.g. (kada je Ilija Garašanin napisao svoje Načertanije, tajni plan za ostvarenje velike Srbije) do danas, pjeva svoju labuđu pjesmu.