Od Enesa, r.a., prenosi se da je pripovijedio:
Jedne prilike smo sjedili ispred vrata Allahovoga Poslanika, s.a.v.s., i raspravljali. Neki od nas su uzimali jedan, a drugi neki drugi ajet kako bi potvrdili svoje mišljenje. Uto među nas bahnu Resulullah, s.a.v.s., – a bio je ljutit toliko da je izgledalo kao da su mu se košpice nara utisnule u lice! – i upita:“O, ljudi, jeste li vi poslani sa ovim li vam je to i to naređeno? Ne vraćajte se u nevjerništvo poslije moga preseljenja ubijajući jedni druge (zbog drukčijeg mišljenja)!“ (Medžme'u'z-zeva'id, 389/1)

Neka mi uvaženi čitalac dozvoli da najprije iznesem nekoliko detalja iz svoje profesorske karijere. (Ja sam profesor Komentara Kur'ana (Tefsira) na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu.) Nekako nakon završetka rata u Bosni, 1995.g., saznao sam za Fethullaha Gulena, za njegov pokret nazvan „Hizmet“, njegovu pomoć mojoj zemlji Bosni i njezinim muslimanima i građanima drugih vjera. Sjećam se čak i njegove tople ta'zije povodom smrti predsjednika Alije Izetbegovića. Pročitao sam dvije-tri knjige od njega i jednu knjigu o njemu i njegovom „Hizmetu“, metodama rada, intelektualnim krugovima itd. Njegovi ljudi su bili sa nama tokom rata, ali nisu bili značajnije zapaženi. Moram reći da sam bio fasciniran njihovim radom i ljubaznošću prema svima nama koji profesionalno radimo za islam. Zamolili su me da prevodim za njih, ja sam pogledao te knjige i preveo tri od njih. Knjiga o ljubavi i toleranciji u islamu i najava nove svjetske civilizacije bez ratova, gladi i obespravljenosti, zatim knjiga o imaginarnom dijalogu civilizacija za mene su bile impresivne, no naročito me impresioniralo Gulenovo poznavanje Sunneta poslanika Muhaammeda, s.a.v.s. Dobio sam poziv od njih da sa grupom profesoraa islamskih nauka iz Bosne posjetim njegove univerzitete, koledže i redakcije u Turskoj, i ja sam to objeručke prihvatio. U Turskoj smo bili oduševljeni njegovim radom i pitali se zašto i mi u Bosni tako ne radimo za svoju vjeru i naš Ummet. Zatim sam putovao u Ameriku, gdje me je, u New Jersiju, umjesto Fethullah-hodže, primio njegov zamjenik Sait-abi. Pošto u životu nejma slučajnosti ni „sitnica“, tako se, prilikom moga ugodnog razgovora sa Sait-abijem, desila jedna „sitnica“ koja mi je kasnije mnogo značila: Sait-abi mi reče da je Fethullah-hodža bolestan (posti, a doktori mu zabranjuju post), da mu je nezgodno što ne može da me primi kako bi dolikovalo musafiru iz Bosne i da je jutros „jedva uspio da razgovara sa Premijerom, bratom Erdoganom, koji ga povremeno nazove i sa njim se konsultira.“ Moram reći da je Hizmet zaista mnogo pomogao možda svaki bošnjački džemat od njih tridesetak koliko sam ih posjetio na Istočnoj obali toga ramazana.

Ali najvažnija činjenica koja me je gotovo oduševljavala kod Fethullaha Gulena bio je njegov diskurs sa Zapadom, sa zapadnjačkim teološkim, filozofskim, naučnim i, posebno, društvenim mišljenjem. Pošto je islam, u punom smislu ove riječi: kao vjera, kultura i civilizacija, u svijetu Zapada stoljećima, od njegovog prelijevanja u Sredozemni bazen u srednjem vijeku pa sve do danas, (namjerno) krivo interpretiran, a najčešće eliminisan iz rasprava neopterećenih ideologijama i predrasudama, bilo je fascinantno kako je najednom jedan turski naučnik i mislilac uspio da islam uključi u savremenu diskusiju sa zapadnjačkim mišljenjem! Ja sam to u Bosni razumijevao kao novi, muslimanski diskurs koji je, radi bilo kakvog prihvatanja u akademskim krugovima Zapada, ponudio neko novo muslimansko mišljenje koje se ciljano zaustavilo samo na „Zajedničkoj Riječi“ koja ne pretpostavlja legislativu sa kojom su došli i Tevrat i Kur'an; čak sam takav pristup islamu i takav diskurs opravdavao s obzirom na teško iskustvo Evropljana sa njihovom teokracijom, koja je, povijesno, okamenila naučnu misao, od filozofije napravila „sluškinju teologije“ i bila zaustavila civilizacijski razvoj. No, uskoro me je nova politička stvarnost šokirala i odvratila od takvog gledanja na Gulenov diskurs i diskusiju sa Zapadom.

Pitanja i dileme u meni su se javili kada sam, tokom jednog internacionalnog pjesničkog festivala u Sultanbejliju, od svoje turske braće saznao da Fethullah Gulen napada sada već predsjednika Erdogana i da Turska polahko tone u opasnu unutarnju političku krizu. Saznao sam i razloge tih napada i vidio da moja turska braća dijele iste nedoumice kao i ja – jer smo svi, na svoj način, podržavali i uspješnog političara Erdogana i učenog „Hodža-efendiju“. Iako je moja zemlja Bosna i iako sam ja Bošnjak, Turci su moja braća po vjeri i osmanskoj kulturi, a Turska moja (i naša) bošnjačka „druga majka“, pa mi je bilo jako žao zbog toga raskola i te opasne krize u njoj. U Istanbulu sam saznao da je predsjednik Erdogan pozvao Fethullaha Gulena da se vrati u Tursku i da legalno, unutar državnog  sistema, razvija svoje obrazovne, kulturalne i humanitarne aktivnosti, da se, ako želi, legalno politički aktivira, da, ako uspije, legalno osvoji vlast, ali da ne stvara paralelni sistem, jer to nijedna ustavna demokracija ne bi dozvolila. Gulen je to odbio.

Čim sam se vratio u Sarajevo, posjetio sam svoje prijatelje iz Hizmeta i nedvosmisleno im rekao, ne dirajući ni u čiji autoritet, da podržavam predsjednika Erdogana i da ne želim da i najmanjim svojim činom učestvujem u ovom raskolu ni u Bosni ni u Turskoj.

Danas, nakon što je Fethullah Gulen, sa svojom terorističkom organizacijom, u pokušaju vojnog puča 15.jula o.g., prolio krv naše turske braće i sestara, nedužnu krv našeg Ummeta, sagledavam kako sam bio zaveden ne samo ja, „Turčin“ iz Bosne, nego milioni naše braće i sestara od Kafkaza do Bosne, od kojih smo jedni pošteni pa to priznamo, a neki drugi i sad šute i ko zna šta misle i snuju. (I jednih i drugih ima i ovdje u Bosni, i nikako mi nije jasno kako ovi drugi mogu šutjeti nakon svega što se desilo.)

Ja mislim da nas je Gulenov pokret zaveo onim gdje smo mi, sljedbenici poslanika Muhammeda, s.a.v.s., „najtanji“, najpodesniji za manipulaciju, a to je naša ljubav prema našoj vjeri. (Ovu činjenicu možemo otkriti u podtekstu poznatog hadisa u kome nas Resulullah, s.a.v.s., podučava da ne smijemo dozvoliti da nas „zmija dva puta ujede iz iste rupe“, što će reći da je iskrenog vjernika – zbog njegovih najčišćih namjera – uvijek moguće jedanput prevariti i izmanipulirati.) Milioni nas koji smo stupili u kontakt sa Hizmetom, čak i jedan dio koji su bili u tome pokretu, mislili smo da radimo za islam i za naš Ummet, i mi to jesmo radili, naravno, ne znajući koji je krajnji cilj Gulenovog rada i njegove tajne organizacije.

Danas, kada analiziram Gulenovu ideologiju i otkrivene planove, zaključujem da je Gulen ciljano, sa zlom namjerom, u svojoj interpretaciji islama, ogolio našu vjeru, pasivizirao je i prilagodio ciljevima aktualnih kolonizatora naših muslimanskih zemalja i našeg Ummeta, i sve one – pogotovo muslimanske političke lidere – koji u islamu vide dinamičnu i kohezivnu snagu koja ruši svaku tiraniju i kida okove sa ruku našeg Ummeta koga ponižavaju neislamske, najčešće zapadnjačke ideologije i vojske – proglasio navodnom opasnošću po demokraciju i svijet Zapada, koji danas ima moć i koji, u tzv. postkolonijalnom periodu, kolonizira  naš Ummet ili ima plan da ga kolonizira preko svojih, satelitskih vlada. 

Da li Vam je poznat takav slučaj ideologiziranja i pasiviziranja islamskog učenja u našoj općoj muslimanskoj povijesti? Ima ih mnogo, ali nama se čini da je instaliranje tzv. ahmedijskog /kadijanijskog pokreta u Indiji krajem 19.st. u tkivo našeg Ummeta bio isti scenarij kao i pokretanje i instaliranje FETO organizacije. Da podsjetimo, ahmedije su islam tumačile isključivo kao „religiju mira, tolerancije i ljubavi“, u toj mjeri da su muslimanima zabranjivali da se na bilo kakav način suprotstavljaju engleskom kolonizatoru, zbog čega je ovaj pokret bio izdašno potpomognut od strane V. Britanije. Umjesto da im, ako su istinski muslimani, Kur'an i Sunnet budu vodiči, ahmedijama /kadijanijama (koji su se podijelili nakon smrti Mirze Ghulama 1908.g.) glavni kodeks ponašanja bile su knjige njihovog osnivača; umjesto da slijede islam kao Allahovu vjeru, oni su u njemu iznašli „deformacije“, pa su se vanjskom svijetu prikazivali kao sljedbenici „čistog islama“, a interno slijedili svoga „Mehdiju“, „koji jeste nebijj  mada ne donosi novi Šeri'at i jeste resul  mada ne donosi novu Objavu“ i ostala zabludjela učenja. Upućeniji čitaoci znaju da su zabludjelost ove sekte najsnažnije razotkrili istinski mudžeddidudini na Indijskom potkontinentu ebu E'ala el- Mevdudi i Ebu'l_Hasan en-Nedvi.

FETO organizacija je od Fethullaha Gulena – ili je i on sam na tome radio – napravila novog „Mehdiju“ koji je trebalo da se pompezno vrati u Tursku i „spasi“ našu vjeru i Ummet od navodnih „deformacija“ i sukobljavanja sa Zapadom; njegove se knjige u Bosni čitaju kao da su sveto štivo, a napadi na predsjednika Erdogana bili su postali  gotovo obred njegovih džemata, posebno onih ženskih. Danas, nakon toliko prolivene krvi navečer 15.jula, Fethullah Gulen i svi oni koji su podržali ovaj vojni udar i njegove ciljeve, kao i sva ulema od Bosne do Kafkaza koja je i dalje ostala uz Gulena mora se zapitati ne da li su, nego zašto  su se odmetnuli  od islama, kako nas upozorava hadis koga smo citirali na početku ovog teksta.