Prvi predsjednik nezavisne Republike Bosne i Hercegovine, Alija Izetbegović, rahmetullahi alejhi, često je nazivan „sfingom Bosne“, i ta je konstatacija, prema našem skromnom mišljenju, dobrahno tačna. Tokom života, a još više nakon smrti, kako se razvijaju politički i društveni procesi koje je sam inicirao u svojoj zemlji i regionu, a jednim dijelom i u svijetu, mi ne znamo tačno ko je on bio: veliki dobitnik? veliki gubitnik? neshvaćeni mislilac i državnik? lider čije je vrijeme prošlo ili lider čije će se vizije tek ostvariti? Povijest i Vrijeme dat će najbolje odgovore na ta pitanja.

S tim u vezi, nije nimalo slučajno što je on u nekoliko svojih spisa zapisao sljedeću rečenicu:“Historija je zbir nemogućnosti“. Takvu rečenicu mogao je da napiše samo lucidni duh koji je ponikao u muslimanskom narodu koji stoljećima živi u srcu Evrope i koji je umovao o svijetu u 20.st., za koje je davno rečeno da je jedno od najkrvavijih stoljeća u cjelokupnoj ljudskoj povijesti.
Alija je specifičan po tome što on nije samo umovao o svijetu u kojem je živio, nego i što je vizualizirao novi svijet – svijet ljudske slobode. Preživivši strahovladu nacizma, golgote koje je njegovom narodu priredio srpski četnički i hrvatski ustaški pokret tokom Drugog svjetskog rata, a potom i komunistički „mraz“, robiju i prisilnu šutnju, kada je režim kažnjavao za svaku slobodarsku ili pretpostavljenu riječ, Alija je „gradio kuću na vodi“: vizualizirao je državu u kojoj će njegov narod biti slobodan – bez straha da će biti ubijan ili prognan u muhadžirluk zbog svoje vjere, imena i jezika. U to vrijeme, krajem sedamdesetih godina 20.st., a na početku 15. hidžretskog stoljeća – to je bila mogućnost u koju je vjerovao samo on i nekolicina njegovih „tamničkih drugova.“ Tokom boravka u zatvoru od 1983. do 1989.g., kada je poznati češki pisac i disident Milan Kundera govorio kako je njegova Češka, koja je bila u obruču komunističkog lagera, izgubila svoju slobodu za idućih 300 godina, Alija je vjerovao da će se komunistička „imperija zla“ raspasti i da će njegova Republika, Bosna i Hercegovina, biti slobodna, mada u okviru nove, demokratske Jugoslavije – kao najvećeg interesa njezinih muslimana raznih nacionalnosti (koji su u toj državi činili oko 30% ukupnog stanovništva).
Po izlasku iz zatvora formirao je političku organizaciju – bez ikakve realne šanse da ona pobijedi na prvim višestranačkim izborima. Učinio je –nemoguće, dobio izbore i postao prvi predsjednik svoje voljene zemlje. Poput vjerovjesnika Jusufa koga su nedužna bacili u tamnicu, a on se iz nje vratio i postao kormilar države!

U vrijeme kada su Srbi u postojećoj državi, od 3.200 svih diplomatskih mjesta koliko ih je Jugoslavija imala, držali oko 1.800, Crnogorci oko 700, Hrvati oko 500, Albanci 25, a Bošnjaci (tada „Muslimani“ u nacionalnom smislu) samo 21 takvo mjesto, Alija je ostvario nemoguće: i pored srpskih trikova u OUN, i pored blokade koju je Bosni i Hercegovini bio postavio Boutros Boutros Gali (egipatski Kopt), Bosna i Hercegovina je 6. aprila 1992. g. priznata u ovom globalnom tijelu zahvaljujući aktivnosti samo dvojice Alijinih diplomata u Americi: dr. Nedžiba i Muhammeda Šaćirbegovića. Istog dana napadnuti od strane tzv. Jugoslovenske narodne armije, tj. srpske armade, za koju se tvrdilo da je četvrta vojna sila u Evropi, Alija, njegova Bosna i goloruki Bošnjaci krenuli su da ostvare – nemoguće: da se odupru toj sili i njezinim divljaštvima za koja niko – pa čak ni umni Alija – nije mogao pretpostaviti da će ih činiti nad ženama, djecom i starcima na kraju stoljeća u kome se dogodila „eksplozija nauke“ , dva svjetska rata i holokaust.
Ukliješten između dva etnonacionalizma, srpskog i hrvatskog, izdan od najmoćnijih sila Zapada koje su napadnutom bošnjačkom narodu i svim domoljubima ove nesretne zemlje vezale ruke nametnuvši im embargo na uvoz odbrambenog oružja, u strahobalnom ratnom metežu, Alija čini nemoguće: govori i srčano brani „ideju Bosne“, što je, zapravo, samo drugo ime za millet –sistem sultana Fatiha kao povijesni maksimum koga su izmiješani balkanski narodi nekada bili dostigli, a koji je u praksi značio da svako slobodno može biti to što jeste, da se svako može slobodno kretati po Bosni i Hercegovini, živjeti, osnivati svoju porodicu, sticati, afirmisati se, slaviti Boga kako je naučio i sl. Na kraju stoljeća u kome su Evropljani, slijedom Hegelove teze iz Filozofije povijesti, listom mislili da je islam iščezao sa povijesne scene i povukao se u svoj „orijentalni mir i hedonizam“, a islamski svijet kukao nad svojom sudbinom, Alija čini nemoguće: vraća islam u politiku, odbacuje makijavelističku doktrinu po kojoj „cilj opravdava sredstvo“ i najavljuje dolazak inteligencije „koja islamski misli i osjeća“ i koja će Ummetu vratiti staru slavu. Izuzmu li se režim Saddama Husejna i Hafeza al Asada, šefovi svih muslimanskih država i vlada stali su uz Bosnu, Bošnjake i Aliju. Odmah po njegovom preseljenju na Ahiret, poznati lideri muslimanskog Ummeta: Rašid Gannuši, Redžep Tajjip Erdogan, Ahmed Davutoglu, kasnije i Muhammed Mursi, Allah ga spasio i pomogao, govorili su o tome da im je rahmetli Alija bio inspiracija u političkoj borbi za slobodu njihovih naroda.

Kada bi danas ustao iz svoga mezara na Kovačima, mi smo sigurni da bi Alija odbacio svaki vid kulta njegove ličnosti, da bi rukom odmahnuo na „kritičare“ koji mu, nakon što je otišao sa ovog svijeta, pripisuju političke pogreške bez ikakvog valjanog pokrića, i da bi sve nas koji patriotski i islamski „mislimo i osjećamo“ pitao: Kako stoji stvar sa „idejom Bosne“? Šta možemo učiniti za Palestinu? Da li sam pogriješio što sam potpisao onakav mirovni sporazum u Dejtonu?

Na prva dva pitanja ozbiljan analitičar bi i mogao dati neke suvisle odgovore, a na treće pitanje odgovor će dati samo desetljeća koja dolaze. Dva susjeda Bosne i Hercegovine, Srbija i Hrvatska, u Dejtonu su, pred Alijom i liderima vodećih sila Zapada (bez prisustva predstavnika ijedne muslimanske zemlje!), potpisali međunarodno priznate granice Bosne i Hercegovine, ali i Republiku Srpsku, politički i vojni cilj osuđenog ratnog zločinca Radovana Karadžića i glavnog neprijatelja Bošnjaka, Bosne i Alije. Ko može shvatiti ovo povijesno bespuće? Ko može prihvatiti dejtonsku „rasističku svinjariju“, izum modernog Zapada? Niko! Spomenuta dva susjeda, i pored potpisa u Dejtonu, ni do danas se nisu odrekli plana da Bosnu i Hercegovinu komadaju do besvijesti – pred očima Evrope i tzv. međunarodne zajednice. Kao što su nekada sile Zapada Bosni i Bošnjacima ukinule pravo da se vojno brane, danas im, svojom politikom duplih standarda kada su u pitanju muslimanski narodi, ukidaju pravo da tu državu stabiliziraju, čak da je uopće imaju. No, „ničija nije do zore gorila“, kaže stara bosanska poslovica. Onoga dana kada se Evropska unija stabilizira i u svoje članstvo primi Bosnu i Hercegovinu, sve preostale balkanske zemlje i Tursku, svi ćemo moći ispravno ocijeniti Alijin mučni potpis u Dejtonu i odgovoriti mu: Alija, historija je zbir nemogućnosti: jednim potpisom ti si dobio rat i svoju zemlju oslobodio od agresora. Inšallah!