Sredinom prošlog mjeseca Skupština Kantona Sarajevo većinom glasova donijela je odluku da se udovolji građanima jednog sarajevskog predgrađa, Dobroševića, koji su tražili da se njihova obnovljena škola nazove po Mustafi Busuladžiću, islamskom piscu koga su jugoslavenski komunisti strijeljali odmah po „oslobođenju“ Sarajeva 1945.g. Opozicija, predvođena neokomunističkim strankama, napustila je skupštinsko zasjedanje i prije ove odluke, a nakon nje je povela najširu kampanju protiv navodnog ponovnog uspona fašizma u bh. društvu, posebno kod Bošnjaka. Uporište za ovakvu svoju agitaciju sarajevski neokomunisti nalaze u činjenici da je Mustafa Busuladžić vrijeme od 1940.do 1942.g. proveo na postdiplomskom studiju orijentalistike u Rimu, a honorarno radio kao spiker na tamošnjem radiju (uz vodeće evropske jezike, poznavao je i arapski i turski). Međutim, ta ista opozicija, u nastojanju da sakrije zločin nad jednim muslimanskim piscem, skriva pravi razlog zašto je on, zapravo, strijeljan. Taj razlog leži u brošuri pod naslovom Muslimani u Sovjetskoj Rusiji, koju je Mustafa Busuladžić objavio odmah po povratku iz Rima u Sarajevo 1943.g. i u kojoj je, razobličavajući zločine i progone zakafkaskih muslimana tokom Lenjinove i Staljinove strahovlade, zapravo upozoravao Bošnjake šta ih čeka u slučaju da prihvate bilo koju od dvije najkrvavije ideologije 20.st., komunizam ili nacizam /fašizam, koje su se u Bosni borile za prevlast. U isto vrijeme dok u Sarajevu sijevaju rasprave za i protiv Mustafe Busuladžića, jedan magazin, koji se finansira iz Turske, objavio je istraživanja bošnjačkih i hrvatskih historičara u kojima se dokumentiraju zločini koje je Titova, komunistička vojska počinila po Bosni, Hrvatskoj i Sloveniji, a posebno na području Austrije, u polju zvanom Bleiburg, odmah po okončanju rata, u maju 1945.g. Dok bošnjački historičar Nihad Halilbegović tvrdi da je u tome „maršu smrti“ stradalo između 20.000 i 50.000 Bošnjaka, hrvatski historičar Vedran Petrović tvrdi da je taj broj mnogo veći: 65.000. (Cifre hrvatskih stradalnika u ovom komunističkom pokolju nad njima kreću se između 70.000 i 200.000.) U ilegalnim akcijama tokom rata i u prvim godinama nakon preuzimanja vlasti komunisti su, osim Mustafe, poubijali ili osudili na duge kazne robije sve vodeće alime bošnjačkog naroda: Mehmed-ef. Handžića, Kasim-ef. Dobraču i Husein-ef. Đozu, koji su svoje studije završili na Al-Azharu. Svi oni su bili učitelji antifašističke i antikomunističke organizacije formirane u Sarajevu tokom Drugog svjetskog rata pod imenom Mladi muslimani, a vodeći učitelj te organizacije bio je Mustafa Busuladžić. Komunisti su strijeljali i vođe te organizacije, a oko 2.000 njezinih članova, mladića i djevojaka, kaznili su najstrašnijim robijama.
Tri godine nakon Mustafinog šehitluka, Tito se sukobio sa Staljinom, a oko 30.000 svojih „drugova“, koji se nisu složili sa tom odlukom, poslao je na Goli otok, na Jadranskom moru. Po logici stvari, vođa jugoslavenskih komunista, kao i cijela njegova Partija, stali su na stranu Mustafe Busuladžića, ali – oni nikada nisu amnestirali ovog jedinstvenog islamskog vizionara, najbrilijantniji um i najutjecajnijeg intelektualca bosanskih muslimana u 20.st. U povodu 70 godina od njegova ubistva, 2015.g., zapisali smo: Da ga nisu ubili, da je on nastavio da piše i govori, da njegovu misao i vizije nisu držali pod katancem pola stoljeća, možda njegov narod ne bi doživio genocid u periodu između 1992. i 1995.g.

Ovdje ćemo navesti samo nekoliko njegovih misli napisanih pred Drugi svjetski rat i tokom njega – kada se jedan evropski muslimanski narod borio za svoj biološki, a potom i duhovni opastanak:

Stari su Bošnjaci kao predziđe muslimanstva na Zapadu bili u neprestanom džihadu; stotine su godina krvarili za ugroženu vjeru i ugrožene živote, i u prvom redu zahvaljujući Božijoj volji pa onda žrtvama, samoprijegoru i borbama naših pređa dugujemo naše bitisanje. Kao i prvi muslimani, tako su se i stari Bošnjaci u najkrvavijim sukobima vođenim za golo održanje i odbranu vjerskih vrjednota borili kao lavovi, ali su uvijek ostajali ljudi… U ovom totalitarnom ratu, u kome su se sudarili ne samo kontinenti, suprotne vojske, rase i narodi, nego i različite ideologije, ponovno je kao i bezbroj puta u prošlosti doveden u pitanje naš biološki opstanak. Zato iz spoznaje o našoj ugroženosti treba da izviru naše dužnosti, da se naša misao, čitav rad, cjelokupne duhovne i materijalne snage stope u jedinstvenu volju koja se zove borba za biološko održanje muslimana u ovom prostoru koji im pripada i po povijesnom i po naravnom pravu…“ („Uzroci napretka prvih muslimana“);

„Surovost i strašna pogibelj komunizma i marksizma nalazi se u njihovoj materijalističkoj ideologiji, jer oni negiraju Boga i religiju, ideju čovjeka i slobode kao i apsolutne moralne zakone…Komunizam i marksizam najveći su protivnici pozitivne religije… Za ove pokrete je socijalno pitanje isključivo ekonomsko pitanje, a potrebe želuca najveće su. Kada bi čovjek bio životinja, čije bi se sve potrebe svodile na želudac i tjelesne nagone, onda bi to stanovište bilo ispravno. Ali pošto čovjek nije samo „homo oeconomicus“, nego i „homo humanus“, i pošto kod čovjeka postoje i potrebe duše, a ne samo stomaka, zbog toga prolazna materijalna dobra ne mogu biti cilj naših stremljenja. Cilj naših stremljenja i životne dinamike ne može biti nešto prolazno ni štetno, nego samo ono vječno, Univerzalno. To je Bog, izvor života i tvorac svega, a nepokolebiva vjera u Njega određuje pravi put života…“ („Razmišljanja o Bogu i religiji“);

„Komunizam i antipod mu fašizam ne zadovoljavaju. Oni nisu riješili socijalno pitanje…Kao dinamičke sile, komunizam i fašizam rascijepili su svijet u dva protivna pola…Komunizam je razbio ideju čovjeka i slobode. Doveo je u pitanje sudbinu kulture, religije i svih emanacija duha, bez kojih je nemoguć napredak čovjekov. Brutalnost i sila trijumfuju…Islam teži da na zemlji stvori univerzalno bratstvo ljudi, izgradi potpuna čovjeka i osposobi ga za više, nadzemaljske ciljeve. Zato islam u principu nema ništa protiv onog socijalizma koji se bori za jednu višu istinu i socijalnu pravdu, koji ljudima nosi pomoć, a ne vlast, bratstvo, a ne klasnu mržnju, čovjekoljublje, a ne brutalnost, slobodu, a ne diktaturu, jednakost, a ne nasilje…Velika je zabluda suprotstavljati marksističko-komunističkoj ideologiji zajednički kapitalizam i religiju, zabluda bar kada se govori o islamu, jer u dvoboju koji se danas bije između komunizma i kapitalizma islam ne može da se stavi na stranu ni jednog ni drugog. Islamski socijalizam zabacuje i komunizam i kapitalizam. Islam se bori protiv komunizma ne u ime ekonomskih interesa kao zapadni kapitalisti, nego u ime života, čovjeka i kulture, slobode, savjesti i dostojanstva. Duh islamskog socijalizma potpuno je oprečan savremenom socijalizmu, koji je pravo čedo kršćanske Evrope…I svaka ona ideologija koja bi mogla pravedno i pošteno riješiti socijalno pitanje, stvoriti bolje životne uslove nego što su naši današnji, imala bi izgleda na uspjeh i pravo da postane univerzalno učenje ljudi. Njoj bi pripadala budućnost. Upravo islam za tim teži…Islam ima u vidu interese svih ljudi, a ne samo jedne društvene klase, npr. radničke…“(„Islam i socijalizam“);

„Zapad je izgubio religiju i moral. On je zaboravio na Boga, i zato se tamo odigravaju socijalni paradoksi koji daju žig našoj epohi…Samo vječne istine, kao što je islam, mogu podizati život, a laži, kao što je komunizam, nikada! Zadatak je naše generacije da se bori za pobjedu istine islama, a to će reći za pobjedu socijalne pravde, jednog novog, boljeg poretka, za pobjedu čovjeka. Mislimo da će budućnost dati pravo islamu!“ („Paradoksi u svijetu“);

„…u novije doba ideološki sukobi iz Europe prenose se i u islamske zemlje. Dok Italija teži da se islamski narodi orijentiraju prema fašizmu i tako ih iskoristi u borbi protiv moćnog rivala Velike Britanije, s druge strane osjeća se komunističko- marksistička propaganda Treće internacionale, koja je razaslala svoje brojne agente u islamske zemlje. Da ne bi došlo do ideoloških cijepanja u islamskom svijetu, koja bi bila pogibeljna i razbila duhovno jedinstvo muslimana, islamski narodi stoje pred teškim zadacima. Mi smo u gornjim izlaganjima istakli da je islam prirodni protivnik i komunizma i fašističko-rasističkih shvatanja. Da bi se uklonila svaka propaganda, dolazila ona slijeva ili zdesna, muslimani prije svega treba da se orijentiraju isključivo prema islamu i jačaju svoje duhovne veze…“

„Kao i kod prvih muslimana i naših djedova koji su stotine godina krvarili čuvajući čast vjere i porodice i svoj obraz, treba i danas da kod svakog muslimana sazri misao: ovdje treba pobijediti ili umrijeti.“ („Dužnosti islamskih naroda“)