Tačno prije 21 godinu u američkoj vojnoj bazi Right-Paterson pokraj Daytona (država Ohio) potpisan je Dejtonski mirovni sporazum. Taj „pravni akt sporazumnoga karaktera“ potpisali su rahm. Alija Izetbegović, predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, Slobodan Milošević, predsjednik Republike Srbije, i Franjo Tuđman, predsjednik Republike Hrvatske. Sjedinjene Američke Države predstavljao je Richard Hoolbruke, izaslanik tadašnjeg predsjednika Billa Clintona. Nijedan od potpisnika ovog sporazuma danas nije među živima.

Tome sporazumu prethodio je tzv. Vašingtonski sporazum, koga su u martu 1994.g. u Beču potpisali dr. Haris Silajdžić, tadašnji premijer Vlade Republike Bosne i Hercegovine, Mate Granić, ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske, i Krešimir Zubak, predsjednik paradržavne tvorevine „Herceg-Bosne“. Ovim sporazumom zaustavljeni su sukobi udruženih snaga Hrvatske vojske (iz Hrvatske) i Hrvatskog vijeća odbrane (iz Bosne i Hercegovine) i Armije Republike Bosne i Hercegovine, koju su, u izrazitoj većini, činili Bošnjaci. Istim sporazumom formirana je Federacija Bosne i Hercegovine kao jedan od njezinih entiteta; čekao se pristanak političkih i vojnih predstavnika Srba na daljnje „usavršavanje“ kantonalne podjele Bosne i Hercegovine, ali su Srbi, nakon što su američki moderatori i koordinatori prestali da ih pritišću, odustali od toga plana. Srbi i tzv. međunarodna zajednica – a to su sile Zapada – koja ih je tajno podržavala, tada su čekali povoljniji momenat za mirovne sporazume. Naime, isto kao što su tokom Drugog svjetskog rata u potpunosti „očistili“ istočnu Bosnu, cijelim tokom rijeke Drine, od muslimana (Bošnjaka) pa tek onda pristupili formiranju socijalističke Jugoslavije (29. novembra 1943.), tako su i koncem agresije i rata 1995., nakon strašnih pokolja i genocida nad preostalim muslimanima enklava Žepa i Srebrenica, ozbiljno prihvatili pregovore i u Dejtonu potpisali mir. No, pola sahata pred potpisivanje, nakon dvadeset dana „konferencije“ u Daytonu, predsjednik Izetbegović je odustao od potpisa zbog neriješenog statusa grada Brčkog, koji se nalazi na rijeci Savi (sjeverna Bosna, uz granicu sa Republikom Hrvatskom) i u kome je prije velikosrpske agresije živjelo većinsko bošnjačko i hrvatsko stanovništvo. Nakon američke intervencije, prihvaćena je međunarodna arbitraža za ovaj grad, koja će od njega, 2000. godine, sačiniti Distrikt Brčko pod suverenitetom Bosne i Hercegovine, čime je srpski ratni plijen, zvani Republika Srpska, geografski podijeljen na dva dijela.

Odmah po povratku u Sarajevo predsjednik Izetbegović i član njegove delegacije dr. Haris Silajdžić sazvali su neku vrstu svoga vijeća koje je zamoljeno da najvećim žrtvama rata, Bošnjacima, objasni motive i ciljeve Predsjednikovog stavljanja potpisa na ovaj sporazum (koji će se verificirati 14. decembra 1995.g. u Parizu). Prema Predsjednikovim riječima, bh. strana, odmah po dolasku u Dayton, bila je ucijenjena američkim ultimatumom koji je glasio:“Srbi i Hrvati prihvataju da priznaju državu Bosnu i Hercegovinu, ali zahtijevaju dvoentitetsku podjelu zemlje: 51% Federaciji (Bošnjaka i Hrvata) i 49% Republici Srpskoj (Srbima). Ako želite, prihvatite osnovu ovog sporazuma, i Amerika će vas podržati, stajat će iza toga mirovnog sporazuma i implementirati mir, a ako odbijete, vratite se u Sarajevo, ratujte idućih deset godina pa ko bude vojni pobjednik u tome ratu, sjest će i pregovarati s Amerikom!“ Doista, u Članu 1.1 ovog sporazuma stoji:“Republika Bosna i Hercegovina, čije je zvanično ime od sada „Bosna i Hercegovina“, nastavlja svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država, sa unutrašnjom strukturom modificiranom ovim Ustavom, i sa postojećim međunarodno priznatim granicama. Ona ostaje država članica Ujedinjenih naroda i može kao Bosna i Hercegovina zadržati članstvo ili zatražiti prijem u organizacijama unutar sistema Ujedinjenih naroda, kao i u drugim međunarodnim organizacijama.“ No, već u 3. tački istog člana, pod naslovom „Sastav“ (države Bosne i Hercegovine), stoji:“Bosna i Hercegovina se sastoji od dva entiteta: Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske.“ U Članu 4 toga sporazuma de facto je dat Ustav Bosne i Hercegovine, a Aneksom VII zaključeno je da „sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove“ te da im se kompenzira opljačkana imovina i sl.

U Članu 10 predviđena je i mogućnost promjene ovog Ustava – „odlukom Parlamentarne skupštine, koja uključuje dvotrećinsku većinu prisutnih i koji su glasali u Predstavničkom domu.“ U Aneksu I navedeno je 15 dodatnih međunarodnih sporazuma koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, počevši od Povelje Ujedinjenih nacija i Završnog akta iz Helsinkija do Konvencije o pravima djeteta iz 1989.g.

Nesposredno po potpisivanju, ovaj sporazum je ocijenjen ne samo nepravednim nego i nemogućim u njegovoj provedbi. Njime je država Bosna i Hercegovina na sebe navukla „luđačku košulju“ i postala „invalidna država“ u srcu Evrope; njime su agresori i počinitelji genocida, Vojska Republike Srpske i njena policija, nagrađeni, a žrtve te agresije i genocida, Bošnjaci, ostavljeni na milost i nemilost tzv. međunarodne zajednice i međunarodnog prava.

Republika Srpska danas je aparthejd za Bošnjake, Hrvate i ostale nesrbe koji su se vratili u taj dio Bosne i Hercegovine: tamo Bošnjaci ne mogu dobiti posao u državnim institucijama, ne mogu povezati svoj radni staž, njihova djeca nemaju pravo da svoj jezik imenuju bosanskim, njihove džamije se kamenuju, grunt i mezarja otimaju itd. Ništa bolja situacija nije ni na onom području Bosne i Hercegovine koje je tokom rata držalo Hrvatsko vijeće odbrane… Nigdje međunarodno pravo nije tako veliko mrtvo slovo na papiru danas u Evropi kao u Bosni i Hercegovini – zemlji u kojoj, prema posljednjem popisu, živi najmanje 50, 8 % muslimana (Bošnjaka), kojima – kada se tu uračunaju privatni posjedi, begluci i vakufi, pljačkani od strane srpsko-hrvatskih vlasti od 1918.g. do danas – pripada najmanje 72% teritorije Bosne i Hercegovine.

Prema nezvaničnim izvorima, koje smo dobili od bošnjačkih medija i istraživača, od potpisivanja Daytona do danas ubijeno je preko 100 bošnjačkih povratnika (samo u zapadnom dijelu Mostara, koga pod svojom kontrolom drže Hrvati, ubijeno je 30 Bošnjaka!). Najpoznatiji slučajevi takvih ubistava su Muradif Alić, povratnik u naselje Jusići kod Zvornika, koga su Srbi ubili 1996.g., rahm. Meliha Durić, djevojka koju su Srbi uoči 11.jula, Dana sjećanja na genocid u Srebrenici, 2001.g. snajperom ubili dok je u svojoj kući u Vlasenici, iza prozora, vezla; ubistvo Murata Bandića u Banjoj Luci prilikom pokušaja otvorenja Ferhad-pašine džamije 2001.g.; zatim ubistvo mladića, rahm. Nerdina Ibrića u Zvorniku, koji se srpskim policajcima svetio za ubistvo svoga oca u grupi od 700 ubijenih Zvorničana u ljeto 1992.g., i tsl. Vlasti Republike Srpske ni Herceg-Bosne nikada nisu završile istragu ovih zločina!

Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini svake godine daje svoj izvještaj kršenja muslimanskih prava u Republici Srpskoj i u onim područjima gdje vladaju bosanski Hrvati. U tim izvještajima riječ je ne samo o ubistvima bošnjačkih povratnika, nego i spaljivanju džamija, vrijeđanju imama i njihovih hanuma, premlaćivanju bošnjačkih srednjoškolaca i polaznika vjerske pouke, bacanju svinjskih glava u dvorišta džamija i tekija itd.

Pa ipak, i pored takvih pritisaka, u Republici Srpskoj danas živi više 14,7% Bošnjaka, oko 100.000 od njih cca 700.000, koliko ih je živjelo na ovom teritoriju Bosne i Hercegovine prije 1992.g. Ovdje valja znati da je četnički (velikosrpski) pokret i tokom Drugog svjetskog rata bio „očistio“ ovaj dio Bosne i Hercegovine od Bošnjaka, ali su se oni nakon toga rata vratili na svoja ognjišta u tolikoj mjeri da ih je prije agresije i rata 1992.-1995. na ovom području živjelo cca 70% (naspram 30% Srba).

Danas se na unutrašnjoj i evropskoj političkoj sceni vode rasprave oko toga da li je došlo vrijeme da se Dejtonski ustav promijeni ili ne. Bošnjaci su listom za tu promjenu, s tim da jedan od međunarodnih učesnika na tom drugom Daytonu bude neka od muslimanskih zemalja, prije svih Republika Turska i Kraljevina Saudijska Arabija. (Na ratifikaciju Dejtonskog mirovnog sporazuma u Parizu nije bilaa nijedna muslimanska zemlja!). Politički predstavnici Srba ne žele da čuju za promjenu Dejtonskog ustava, dok Hrvati traže svoj enitet ili tzv. federalizaciju Bosne i Hercegovine, u čemu ih podržava dio Evropske unije. Taj koncept podrazumijeva etničku federalizaciju, što nesretne Bošnjake, najbrojniji narod, koji danas, rascjepkan i ostavljen, živi tek na 23% vlastite teritorije, stavlja na nove i još teže muke.