ŠEREFUDDIN EL-BŪSĪRĪ – ŠERBE MEVLUDSKOG AŠKA

Reci, (vjerovjesniče Muhammede):“Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti!“ – a Allah prašta i samilostan je. (3,31)

U vrijeme kada nastaje ovaj tekst (rebi'ul-evvel 1438. godine po Hidžri, pred Novu godinu 2016. /2017.) po našim džamijama se, odmah po jaciji-namazu, uče mevlud-i šerifi, dijeli se i pije mevludsko šerbe, donose se raznovrsni salavati i uče dove. Samo jedan pogled na lica učača i slušalaca mevluda otkriva koliko spontane duševne radosti, mira i sklada donosi svaka posjeta džamiji, namaz, učenje Kur'ana i mevlud. Ono mevludsko šerbe koje tradicionalno pijemo od svoga djetinjstva zapravo je samo simbolički izraz šerbeta koje nam razgaljuje dušu dok slušamo Kur'an, munadžate i mevlit-i Nebijj, sallallahu ‘alejhi ve sellem.
Na drugoj strani, u isto vrijeme, jedan, možda i veći dio našeg muslimanskog naroda, pod dirigentskom palicom posebnih „umjetničkih“ manipulatora, kojima na raspolaganju stoje brojni radio i tv servisi i čitava infrastruktura vlasti, priprema se za posebna orgijanja koja će svojim konzumentima donijeti brda vještačkih, ispraznih radosti, bijeg od teške stvarnosti i briga života – i ponovni, još teži, intenzivniji, neurasteničniji sukob sa tom stvarnošću, duševni nesklad i haos. Hljeba i igara! – uzvikuju naši savremeni Rimljani, podanici obezduhovljene i haotične vlasti.

Katarza i umjetnost bez Boga

Umujući o moći Umjetnosti, stari Grci su skovali pojam katharsis-a (katarze) kao „moralnog pročišćenja i uzdizanja duše iznad tjelesnih strasti i prljavština“. Iako se taj termin susreće i u predaristotelovskim spisima, posebno kod Platona, Aristotel mu je, u svojoj Poetici, dao presudnu definiciju vezujući ga za tragediju, zapravo za starogrčke igre koje su bile nadomjestak za obrede – kao što je tadašnje, prvo pozorište zamjenjivalo nekadašnju Bogomolju, o čijem su postojanju sofisti bili posljednji trag. (Sofisti su se umotavali u bijelu odjeću i promicali filozofiju života prema kojoj se do Istine može doći samo čednim životom, a ne pukim umovanjem i razvratom.) Aristotel je branio Umjetnost od Platonove oštre kritike smatrajući da ona ipak smiruje strasti time što njezini konzumenti, gledajući igru aktera tih strasti u sukobu na pozorišnoj sceni, odbijaju od sebe one niske, a prihvataju one uzvišene pa, pročišćeni, iz pozorišta izlaze u moralnom smislu bolji nego što su u nj ušli. Filozof koji je Boga predstavljao kao „nepokretnog Pokretača“ zapravo je trasirao put Umjetnosti bez Boga, udaljivši time čovječanstvo Zapada od Njega i Njegove Objave – sve do danas. Ili, možda, nikada kao danas?! Jer, tamo gdje nejma Objave uvijek cvate filozofija, najčešće aristotelijanska; tamo gdje nejma molitve Bogu cvate orgijanje, slavi se Dionis, lažni bog razvrata; tamo se, umjesto Bogomolja, grade pozorišta, galerije, muzičke scene…Dok je Istok pun vjerovjesnika i njihove mudrosti koju du dobivali sa najvišeg izvora: od Boga, dž.š., Zapad – kao mjesto potonuća duha – pun je filozofa; dok je Istok pun Umjetnosti koja vodi Bogu, dž.š., i uzdiže ljudsko biće, Zapad je pun Umjetnosti koja raspaljuje strasti, „vuče zemlji“ (Kur'an, 7, 176), šejtanu, odvodeći ljude daleko od Boga. Toga je bio svjestan Platon koji je pjesništvo vidio kao prvu, najmoćniju granu na ljestvici raznih umjetnosti, a pjesnike kao umjetnike koji „pobuđuju strasti umjesto da ih umiruju“, koji, dakle, stvaraju metež u društvu i njegovoj zamišljenoj državi, zbog čega im treba dati lovorove vijence, za kojima toliko žude, i – protjerati ih iz idealne države.

Katarza islamske umjetnosti

Kao kitabun kamilun (sveobuhvatna knjiga), Kur'an se dotakao i ovog pitanja. Najprije je donio osudu pjesnika koji dar od Boga koriste kako bi stekli lovorove vijence, i pjesništva koje „vuče zemlji“, a onda je tretirao i katarzu koju donosi Allahova Knjiga i spomen na Allaha, dž.š. – katarzu koja stoji na suprotnoj strani od one koju izaziva svaka aristotelijanska, „rimska“, tj. neznabožačka Umjetnost:
Allah objavljuje najljepši govor – Knjigu sličnu po smislu, čije se pouke ponavljaju, zbog kojih podilazi jeza one koji se Gospodara svoga boje, a kada se spomene Allahovo ime, kože njihove i srca njihova se smiruju…(39, 23).
Zato su i pjesnici koji „vuku Nebu“ izuzeti iz kur'anske osude:

Hoću li vam kazati kome dolaze šejtani? / Oni dolaze svakom lašcu, grješniku, / oni prisluškuju, – i većinom oni lažu. / A zavedeni slijede pjesnike. / Zar ne znaš da oni svakom dolinom blude / i da govore ono što ne rade?! / A tako ne govore samo oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji često Allaha spominju, i koji uzvraćaju kad ih ismijavaju. A mnogobošci će sigurno saznati u kakvu će se muku uvaliti! (26, 221-227).

No, pjesnike tevhida Kur'an nije samo izuzeo iz svoje osude, nego ih je silno podstaknuo da ispoljavaju svoj dar, dar jezičkog umijeća, bejana. Ovo je priča o jednom od njih, čija je slavna kasida obišla svijet i do danas uzdiže ka Nebu milione svojih čitalaca i slušalaca, posebno u vrijeme svakog rebi'ul-evvela- mjeseca mevlit-i Nebijja.

Pjesnici nur-i muhammedijje

Riječ je o Salihu Šerefuddinu ebu Abdillahu Muhammedu ibn Hasanu el-Busiriju (608./1211.-694./1294.), koji je spjevao svoju kasidu u čast poslanika Muhammeda, s.a.v.s., pod naslovom El-Kevakibu'd-durrijje fi medhi hajri'l-berrijje (Vijenac bisernih zvijezda u čast Najboljeg Stvorenja). Ta kasida, relativno malog obima (162 bejta, odn. 324 stiha), predstavlja remek-djelo ne samo arapske, nego cijele islamske književnosti, i zahvaljujući njoj, Imam Busiri stoji u samom vrhu najvećih figura te književnosti: Ka'ba ibn Zuhejra, Hafiza Širazija, Omera Hajjama, Dželaluddina Rumija, Junusa Emrea, Nedžiba Fazila, Mehmeta Akifa Ersoja, Ahmeda Ševkija i Muhammeda Ikbala. Dok su Hafiz i Rumi opjevali Kur'an iznutra, njegov bevatin, ostali navedeni pjesnici opjevali su „drugi Kur'an“, biće i pojavu Pečata vjerovjesnika i poslanika, Muhammeda, s.a.v.s.

El-Busiri potječe sa Magreba, iz Maroka, odakle se preselio u Egipat. Bio je učenik velikog sufije Imama Šazilija i njegovog nasljednika Ebu Abbasa el-Mursija. Pred kraj svoga života bio se razbolio od paralize, zbog čega se povukao u samoću, derviški halvet. Upravo su ovaj bol i samoća bili plodonosni za ovog sufijskog pjesnika i za naš Ummet. Busiri se sa velikom duhovnom snagom nadnio nad nur-i muhammedijju (muhammedanski nur, odn. svjetlost), sufijski koncept prema kome je Allah, dž.š., u Svojoj beskrajnoj ljubavi, od svega stvorenoga najprije stvorio Muhammeda, s.a.v.s., kao „prvo zrno bisera“ (Rumi), kojim je obasjao čitav svijet. Nur-i muhammedijja , dakle, podrazumijeva ne samo svjetlosno biće Muhammedovo, s.a.v.s., nego i njegovo isijavanje i njegov berićet i blagoslove od Ezela, do njegova dolaska na ovaj svijet ili Mevlida, njegovog boravka na ovom svijetu, njegovog odlaska sa ovog svijeta, njegovog blagoslova na ovom svijetu i nakon njegovog preseljenja na Ahiret, njegovog šefa'ata (zagovora za svoj, odabrani Ummet) i njegovog boravka pokraj džennetskog Havz-i vrela. Nur-i muhammedijjom je hazreti Adem, a.s., zamolio Allaha, dž.š., da njemu i hazreti Havi oprosti prekršaj u Džennetu hurmetom Muhammedovi, s.a.v.s., jer je – prema jednom hadisu koga Ibn Kesir navodi u svojim Kazivanjima o vjerovjesnicima – Adem, a.s., na Allahovo, dž.š., pitanje otkud zna za Muhammeda, s.a.v.s., kada on još nije ni stvoren, odgovorio da je on, Adem,a.s., čim je Uzvišeni u nj udahnuo Svoga ruha i on progledao, na Arš-i Rahmanu, pored Njegovog, Allahovog, dž.š., Najvećeg Imena, ugledao i ime Muhammedovo, s.a.v.s., nakon čega je njegova teoba bila makbul kod Allaha, dž.š.
Pjesnik koga je u snu izliječio Poslanik, s.a.v.s.
Inspirisan ovim saznanjima, Imam Busiri je Allaha, dž.š., molio da ga izliječi hvaleći nur-i muhammedijju. Jednog uoči petka iz njegova halveta potekli su bejtovi ove kaside, nakon čega je Busiri zaspao, a u snu mu se pojavio Muhammed, s.a.v.s., koji ga je, nakon što je saslušao njegove bejtove, ogrnuo burdom ili ogrtačem. Ujutro je Busiri ustao na noge i prošetao gradom. Jedna evlija ga ju susrela i zamolila da mu prouči bejtove zbog kojih je ozdravio, i kada je to začuđeni Busiri učinio, ta evlija je Kaside-i burdu (dosl. Kasidu ogrtača) odnijela u svijet. Od tada, ona više ne pripada svome autoru, već, kako rekosmo, cijelom Ummetu i čovječanstvu.
Nazvana i Kaside-i bur'om (dosl. Kasidom ozdravljenja), ta je kasida prepisivana od ruke do ruke, učena od usta do usta, a muslimani Magreba i danas imaju običaj da zidove svojih kuća, zbog njezinog berićeta, dekorišu odlomcima ovog pjesničkog remek-djela. Čak je bila ispisana i na zidovima Revde- i mutahhere, u Resulullahovoj, s.a.v.s., džamiji u Medini, ali su je grube ruke onih koji ne priznaju njezin ruhanijjet kao ni nur-i muhammedijju sastrugale sa toga zida ostavivši – Božijim čudom- ipak jedan njezin bejt nedirnutim. No, na jednome mjestu i danas posjetioci mogu da čitaju i uče ovu kasidu sa zidova: u turbetu koje se nalazi do Busirijeve džamije u Aleksandriji, koja se, opet, nalazi do džamije Ebu Abbasa el-Mursija, čuvene Mursije.

Spjev saliven u zlatu

Tematski, Kaside-i burda je podijeljena u osam poglavlja; počinje mukaddimom ili uvodom u kome pjesnik veliča ljubav prema Muhammedu, s.a.v.s., a nastavlja se medhijjom ili pohvalnicom u čast poslanika Muhammeda, s.a.v.s., mevlit-i Nebijjom, mudžizama Muhammeda, s.a.v.s., veličanjem Kur'ana kao njegove najveće mudžize koju mu je Uzvišeni podario, zatim miradžijjom, džihadom i pjesnikovom teobom, a završava se pjesmom posvećenom Allahu, dž.š., i hedijom putnicima-namjernicima. Zbog dosljedno provedenog pravila da joj se svaki bejt završava na mim, ova kasida je nazvana i Kasidom mimijjom (za razliku od druge Busirijeve kaside koja se naziva hamzijjom). Kaside-i burda nije napisana u uobičajenom smislu riječi; ona je salivena u zlatu, ili izgravirana u njemu kao duga filigranska niska, na jedan metar, tzv. bahr-i basit (mustef'ilun, failun, mustef'ilun, failun, mustef'ilun, failun), i spjevana na jednu melodiju. Poslije svakog bejta, ili više njih, ili poslije svake tematske cjeline uči se njezin bejt-princ: Mevlaje salli ve sellim daimen ebeda // ‘ala Habibike hajri halki kulihim.

Busiri na Zapadu

Putujući neprežaljenim Endelusom, u mjestu zvanom Thagra, u blizini granice sa Portugalom, naišao sam na bilingvalno izdanje Kaside-i burde (arapski i engleski prijevod) sa cedeom na kome marokanski derviški sastav, The Fez singers, uči Burdu specifičnom, markonaskom melodijom, vjerujući u njezin berićet. Njezin prevodilac, Hamza Yusuf, zapravo je kalifornijski revertit u islam, a njezin kaligraf Mohamed Zakariya. (I dekorisanje Kaside-i burde smatra se ibadetom.) U predgovoru svome prijevodu Hamza Yusuf ističe važnost Busirijevog ‘ishqa (tur.-bos. aška) za civilizaciju Zapada koja – usljed svoje duhovne ispraznosti – ne zna za duševni sklad i mir.
Hafiz Silajdžić – posljednji kompozitor islamske muzike kod nas
Sjećanja su me odvela u medresanske dane kada nam je samozatajni, originalni kompozitor, hafiz Kjamil Silajdžić, otkrio melodiju, odn. kajdu Busirijeve Burde. Mi ništa nismo znali o Šerefuddinu el-Busiriju (iako u Gazi Husrev-begovoj biblioteci ima 11 njezinih prijepisa), nismo imali prijevoda njegove kaside na maternjeme jeziku, ali smo njezinu melodiju upili u se. Naši veliki vokalni solisti, umjetnici koji su nam uljepšavali sumorne dane u Medresi tokom komunističkog mraza: Avdo Hodžić, Mehmed Delić, Halil Mehtić, Enes Poljić…, koji su izvodili Kaside-i burdu na godišnjem mevludu u Begovoj džamiji, sa kajdom koju nam je prenio hafiz Silajdžić… Tih godina se pojavio i najpoznatiji prijevod ovog spjeva na bosanskome jeziku iz pera političkog robijaša, Hifzije Suljkića iz Zvornika- neka je rahmet njegovoj napaćenoj duši. Nažalost, i ovo kazujem teška srca, taj prijevod nije donosio raskošnu ljepotu arapskog izvornika. Najnoviji prijevodi Kaside-i burde, koji se danas pojavljuju na internet mrežama, toliko su loši da je bolje da nisu ni nastajali! Kvalitetan prijevod centralnog dijela, medhijje u čast Resulullahu, s.a.v.s., sa izvornika pokazali smo studentima FIN-a, koji su oduševljeno – i u bosanskome jeziku! – otkrili raskoš Busirijeva remek-djela i napojili nas šerbetom njegovog aška na početku ovogodišnjeg rebiul-evvela. I na kraju, tokom nedavne posjete Univerzitetu „Sultan Fatih“ u Istanbulu, dekan Fakulteta islamskih nauka, prof.dr. Ahmet Turan Arslan, uveo me u svečanu salu ovog fakulteta – da mi pokaže husn-i hattom ispisanu Busirijevu Kaside-i burdu na velikoj levhi, sa turskim prijevodom ispod svakog bejta. Autor te levhe: sultan Abdul-Hamid II. Na moje pitanje: Da li postoji jedinstvena kajda ovog slavnog spjeva, Ahmet-bej mi prouči početne bejtove – istom onom kajdom kojoj je nas podučio genijalni hafiz Kjamil Silajdžić, posljednji kompozitor islamske muzike kod nas. Nastavio sam istim mekamom, što je plaho obradovalo našu braću Turke. –A da li znaš da postoji i šerh (tumačenje) Kaside-i burde?- upitaše Turci ovog Bošnjaka sred Stambola, cara gradova. – Znam, ali zar to nije suvišno?- na što se Turci najprije zbuniše bošnjačkim ćelamom, ali im se brčići, malo kasnije, onako po turski razvukoše u osmijeh.