DRAGAN ČAVIĆ- WILLY BRANDT BOSANSKIH SRBA

Interesantno je da je upravo tokom ovogodišnjeg Dana genocida nad Bošnjacima u Srebrenici objavljen video zapis sa porukom Dragana Čavića, nekadašnjeg predsjednika rs-a, koji je rekao, verbatim:“Mi smo silom dobili rs. To je sad upitno kako smo je dobili pred samim vojničkim porazom! Žak Klajn mi je rekao prije 15 godina: Znate vi, Srbi?! Znate li zašto ste dobili rs?! Zato što Zapad ne želi da u srcu Evrope ima islamsku enklavu, da ima Iran ili Saudijsku Arabiju, jer ostaviti Bošnjake muslimane u srcu Evrope da imaju čistu etničku državu je najveća opasnost za Evropu.- To mi je Žak Klajn rekao prije 15 godina. A Danijel Server, koji je dio te administracije, Klintonove, je to neki dan potvrdio u Beogradu, pričajući o referendumu za otcjepljenje rs-a“ (Ćirilica, Tv Happy).

Podsjećanja radi, Dragan Čavić je jedini političar iz rs-a koji je, kao predsjednik toga entiteta, posjetio Potočare 11.jula i prihvatio Ashdownovu komisiju koja je istražila genocid u Srebrenici. Glavni nalaz te komisije odnosio se ne samo na broj žrtava, nego i na broj srpskih zločinaca (njih oko 22.000!) koji su učestvovali u tome povijesnom velikosrpskom beščašću. Od tada do danas Čavić pokušava otvoriti novu stranicu pravoslavno-muslimanskih, srpsko-bošnjačkih odnosa na Balkanu – svjestan temelja na kojima je uspostavljen rs, ali i nesreće koja bi mogla zadesiti dva, pa i sve tri bosanska naroda zbog  karaktera te ekskluzivno srpske tvorevine koja je postala država u državi, bure baruta na Balkanu koje prijeti otcjepljenjem od Bosne i Hercegovine i novim vojnim konfliktom između dva naroda. (Koji dan kasnije, Dodik je izjavio da se Hrvati ne bi miješali u taj eventualni konflikt!)

No, da mi vidimo zašto su velikosrbi „silom dobili rs“, kako ispravno otkriva Čavić. On je u nastavku dao taj odgovor: zato što bi Bošnjaci „u srcu Evrope“ formirali „čistu etničku državu“ po uzoru na Iran ili Saudijsku Arabiju, što bi bila „najveća opasnost za Evropu“. Tako ne misli Čavić; on samo kaže da je tako razmišljao Jacques Paul Klein, do 1998. zamjenik Visokog predstavnika, a kasnije i specijalni izaslanik UN-a u BiH, a to znači: tako je razmišljao – i tako i danas razmišlja – politički establišment savremene Evrope i Amerike. Zavirimo li u memoare Margaret Thatcer, Billa Clintona, ili, recimo, u vatikanske arhive s kraja 20. st., otkrit ćemo da se Zapad zaista boji te „čiste etničke enklave“ koja bi – kako se vidi iz Čavićevog podteksta – bila čista islamska teokratska, čitaj: šeriatska državna tvorevina. Postavlja se pitanje koja je to vjerska ili politička organizacija Bošnjaka ikada u modernoj povijesti vizualizirala ili javno kandidirala takav politički projekat?

Takvo što, naprosto, ne postoji. To je samo utvara, ali utvara koja je – u političkoj areni – postala realnost! Utopija koja kao Damoklov mač stoji nad ovim narodom ravno 35 godina! Problem je u tome što oni koji su nadnijeli taj mač nad ovaj narod, iz ko zna kojih razloga, ne žele da taj mač uklone.

Da, tačno u ovo vrijeme, krajem jula do kraja augusta, godine 1983., na politički montiranom procesu u Sarajevu, Savez komunista Bosne i Hercegovine, koga je nominalno predvodio Hamdija Pozderac, a ideološki Nijaz Duraković, uza svesrdnu asistenciju dvojice braće: Nijaza (ideologa) i Raifa („bošnjačkog“ predstavnika u kolektivnom šefu države, Predsjedništvu SFRJ), konstruisali su tu utvaru zvanu: „Islamska Republika Bosna i Hercegovina“, i to na temelju jednog teksta od 70-tak stranica rahm. Alije izetbegovića pod naslovom Islamska deklaracija.

U vezi sa tim, pogledajte sada apsurdā zbog kojih je jedan narod, ni kriv ni dužan, potpuno nesvjestan uzroka i posljedica jedne utvare, doveden na rub svoga opstanka:

– u sudnici se na tome procesu tokom tih 30 dana samo jednom čula floskula: „etnički čista BiH“, i ticala se samo Alije Izetbegovića, a na pitanje odbrane upućeno tome Udbinom svjedoku gdje je i kada čuo da se Alija zalaže za takvu BiH, svjedok je rekao da to on nije čuo od njega, ali da je on stekao takav zaključak iz nekog njihovog razgovora;

-nas je u sudnici bilo 13; 6 je suđeno potpuno individualno, a 6 kao članovi neprijateljske organizacije, i izgledali smo kao grupa nekih opasnih zavjerenika; na Saveznom sudu u Beogradu 1986.g. oborena je ta kvalifikacija, dakle: Alija, pravno, nije ni formirao  grupu za rušenje postojećeg državnog poretka, niti je sa bilo kime uspostavljao bilo kakav novi društveno-politički poredak – sve dok nije izašao iz zatvora, ali kada ga je formirao sa svojom zvaničnom političkom organizacijom, on je bio potpuno antiteokratski, sekularni poredak građanske republike BiH;

-prvi koji su reagirali na ovo suđenje tražeći oslobađanje nevinih muslimanskih intelektualaca bili su poznati ideolozi velikosrbizma: Šešelj, Dobrica Ćosić, Kosta Čavoški, dr. Ljuba Tadić…, koji su javno istakli (ta se apelacija upućena Predsjedništvu SFRJ nalazi u Muzeju „Alija Izetbegović“) da se 1983.g. radilo o staljinističkom suđenju „za reč i misao“, a ne za organizirani plan upostavljanja Islamske Republike BiH;

Svi smo mi u sudnici suđeni za inkriminaciju koja je glasila: zalaganje za „islamizaciju Muslimana“. Ta sintagma postoji u Islamskoj deklaraciji, ali niko u sudnici nije znao šta ona tačno znači i da li se pod njome misli na ustavno pravo svakog građanina koji pripada islamu da Muslimanima prenosi islamsku poruku ili na nešto drugo. Tužilaštvo je na ta naša očitovanja mudro šutilo – zato što se u tadašnjoj bh. i jugoslavenskoj javnosti vodio pravi proces na kome se  sudilo ne samo nama optuženima, nego čitavome jednome muslimanskom narodu i njegovoj vjeri. (Dodajmo ovdje da je kroz Udbine istrage 1983.g. prošlo preko 300 najuglednijih bošnjačkih familija te da je – prema nezvaničnim informacijama- trebalo biti pohapšeno oko tri hiljade muslimanskih /bošnjačkih intelektualaca – po uzoru na iste takve istrage i procese koji su se tih godina vodili protiv kosovskih Albanaca!) Taj pravi, medijski proces su vodili brojni komunistički ideolozi „muslimanske“ nacije, a najgrlatiji su bili spomenuti „drugovi“ koji su obnašali najviše partijske i državne funkcije ili su se bili začešljali za njih. Dok su Dizdarevići, jedan orijentalist sa skromnim znanjem, a drugi profesionalni udbaš i svršenik partijske škole u Moskvi, ostali na „marksistički utemeljenom praxisu“: „egzemplarnom kažnjavanju optuženih“ najstrožijim kaznama  prije nego je sudski proces i započeo, i to preko svoga sestrića, koji je bio šef istrage, i nisu se upuštali u naučnu „elaboraciju“ Alijinog manifesta, dotle je intelektualni dvojac sa Fakulteta političkih nauka u Sarajevu „akribično“ analizirao Islamsku deklaraciju. Doctor maximus marksističke teorije u BiH, Hamdija Pozderac, u svome intervjuu koga je dao zagrebačkom Startu (tadašnjem najtiražnijem magazinu na tlu Jugoslavije), kao i u radio i tv nastupima izveo je naučnu rekonstrukciju Alijine „Islamske Republike BiH“, dok je njegov asistent, Nijaz Duraković, došao do sljedećeg zaključka: da je Alijina neprijateljska grupa „u krajnjem imala genocidne ciljeve“ (sarajevski magazin Svijet, 22. augusta 1983.), dakle: da je nas trinaestero imalo plan da istrijebi Srbe i Hrvate u BiH kako bismo napravili „čistu etničku enklavu“ i islamsku republiku.

Za to vrijeme, Dobrica Ćosić je, sa razgranatom špijunsko-diplomatskom mrežom dviju tradicionalnih saveznica Srbije sa Zapada, bez ikakvih utvara, sasvim realno planirao rušenje Jugoslavije i – uspostavljanje Republike Srpske.

Apsurdi ovim nisu završeni jer:

  • Islamska deklaracija vizualizira islamski poredak u kome će ljudi živjeti u slobodi, u kome će se realizirati sloboda izražavanja, vjerovanja, političkog organiziranja i okupljanja, višestranački sistem, poštivanje suvereniteta naroda, koegzistencija ljudi različitih vjera i identiteta, privatno vlasništvo…, ukratko: potpuno iste vrijednosti kao i one za koje se zalaže Evropska Unija ili, recimo, Abraham Lincolnova Amerika, pa nije jasno zašto bi ovo djelce bilo opasno po bilo koga, posebno po EU i SAD;
  • po čovjeku koji je nama pripisao „genocidne ciljeve“ i koji je u istom tekstu negirao Bošnjaštvo, a njegove zagovornike (rahm. dr. Smaila Balića i dr.) izjednačavao sa ustaškom i četničkom emigracijom, prošle je godine Općina Centar, koju vodi SDA-ov načelnik, nazvala jedan park, a tu je i niz drugih izraza zahvalnosti za sve što je učinio za ovu zemlju i za taj – po njemu: nepostojeći!- bošnjački narod; čak mu je vrh službene Islamske zajednice na čelu sa zvaničnim udbašem, reisom Mustafom Cerićem, klanjala dženazu i dala mjesto u haremu Ali-pašine džamije, odmah do šehida i zaslužnih Bošnjaka, iako je laureat bio deklarisani ateist;
  • nikada nijedna politička stranka – zvanična nasljednica Saveza komunista BiH (SDP, DF i neke druge) nije poništila kvalifikacije o rahm. Aliji i njegovoj „grupi“ koje se tiču „genocidnih namjera“ i etabliranja islamske republike u BiH;
  • nikada rahm. Alija, niti iko iz njegove „grupe“ (osim pisca ovog teksta) nije zatražio od pravosudnih organa ove zemlje da se obnovi sporni sudski postupak i nevini ljude- a to u ovom kontekstu znači: čitav jedan narod – zvanično oslobode od genocidnih planova, niti su to učinile sudske instance ove države – nasljednice nekadašnjeg Okružnog suda u Sarajevu i Vrhovnpg suda BiH! – A glavna odbrana svih srpsko-hrvatskih ratnih zločinaca u Hagu svodi se na jedno: da su oni svoje narode branili od „Alijine Džamahirije!“ O tempora, o mores!

 

Sarajevo, 22. 7. 2018.