Šta bh. i balkanski muslimani moraju znati o sektama u islamu, posebno o vehabizmu i ostalim poricateljima mezhebā

VJERSKO JEDINSTVO – KLJUČ USPJEHA SVIH MUSLIMANSKIH NARODA

 

َعُوذُ بالله مِنَ الشَّيْطَانِ الرَّجيمِ بِسْمِ الله الرَّحْمَنِ الرَّحِيمِ ، اَلْحَمْدُ لِلهِ رَبِّ الْعَالَمِيْنَ ، وَالصَّلَاةُ وَالسَّلَامُ عَلَى سَيِّدِنَا مُحَمَّدٍ وَعَلَى آَلِهِ وَصَّحْبِهِ  أَجْمَعِيْنَ

 

Uskoro će u prijevodu na bosanski biti objavljena knjiga Meqalatu'l-islamijjin – Muslimanska mišljenja o islamu  ebu'l-Hasana el-Eš'arija, koja nije značajna samo sa historijsko-filološkog aspekta (nastala je u 4.stoljeću po Hidžri i smatra se jednom od tri – uz el-Fiqhu l-ekber imama ebu Hanife, Kitāb fī usūli'd-dīn imama el-Maturidija i Aqīdu imama Tahavija – najvažnije risāle / studije o osnovama islamskog vjerovanja) nego ona ima i svoju današnju, savremenu važnost i značenje. Ta važnost i to značenje ogledaju se u tome što su muslimani ovog regiona – kao i oni koji su porijeklom sa Balkana,  koji danas žive širom Zapada, pa čak i u Turskoj i na Bliskom istoku – u svijetu koji je prije tri-četiri desetljeća postao globalan ili se i danas globalizira, slijedom toga povijesnog vrtložnoga kretanja,  sučeljeni sa izazovima koji narušavaju ili bi opasno mogli narušiti njihovo vjersko jedinstvo, pa im je od iznimne važnosti šire i dublje upoznavanje svoje vjere, a najprije njezine osnove kako u nauci akaida, tako i u nauci fikha i ostalih islamskih nauka.

Naime, dok su živjeli u zatvorenim svjetovima i društvima, muslimani i njihove zajednice Balkanskog poluotoka slijedili su svoja tradicionalna islamska učenja, odn. hanefijski mezheb koga su naslijedili od svojih prethodnika – nejmajući potrebe da ta učenja propituju i ne sluteći da bi ona nekada mogla biti stavljena pod kritičku lupu. Ovdje nejma potrebe detaljnije ulaziti u povijesne i društvene uzroke takve pojave; važno ju je samo registrirati.

Znanje o Bogu – prvo i osnovno znanje svakog čovjeka

Ali i vrijeme kada je nastajala ova risāla bilo je bremenito istim izazovom i istom potrebom da se sačuva vjersko jedinstvo muslimana kao preduvjet svakog drugog jedinstva, pa čak i da se sačuva dīn-i islam. Učenjaci koji se bave naukom o osnovama islamskog vjerovanja tako i tumače ajet koji govori o „Allahovom Užetu“, odn. o općem jedinstvu muslimana i čiste vjere koju slijede:

Svi se čvrsto prihvatite za Allahovo Uže i ne razilazite se! I sjetite se Allahove blagodati prema vama kada ste jedni drugima bili neprijatelji (dok ste se razilazili u vjerovanju) pa je Allah ujedinio vaša srca (u vjerovanju) pa ste, Njegovim nimetom, postali braća – a bili ste na ivici paklene jame pa vas je On spasio da ne padnete u nju! Tako vam Allah pojašnjava Svoje dokaze kako biste bili upućeni (Ali Imran, 103).

Naime, u ovom ajetu se implicitno poručuje muslimanima da ne naprave grešku koju su počinili sljedbenici Tevrāta i Indžīla, jevreji i kršćani, koji su se počeli razilaziti u osnovama vjerovanja pa se onda i sami razišli u brojne frakcije: …od onih koji su svoju vjeru razbili i u stranke se podijelili; svaka stranka zadovoljna onim što ispovijeda (er-Rum, 32).

Osnovno polazište el-Eš'arija kao i svakog ko se bavi ovom discpilinom (najčešće nazivanom ‘ilmu'l-kelām, ‘ilmu't-tevhīd, usūlu'd-dīn…) jeste da je islam jedna i jedina vjera od Boga, dželle šānuhu, i, kao takva, ta vjera je  ed-dīnu'l-kāmil – vjera koja ima cjelovit, u-savršen pogled na Boga, svijet, život i čovjeka. Taj, osnovni pogled na Sve, sadržan u imanskim šartima (vjerovanje u Boga, Njegove meleke, Kitabe i poslanike, u Sudnji dan, Allahovu odredbu ili sudbinu kao i vjerovanje da se sve, bilo dobro, bilo zlo, događa Njegovom voljom i određenjem) Uzvišeni je prenio na sve Svoje vjerovjesnike i poslanike i unio ga u svim Svojim Kitābima / Pismima ljudskom rodu, pa je, prema tome, znanje o Bogu, dž.š., u najširem smislu, prvo i najvažnije znanje do kojeg je obavezan doći svaki pojedinac i svako društvo kako bi postigli sreću i uspjeh na ovom i na budućem svijetu.

Završno objavljivanje islama „Pečatu poslanikā“, Muhammedu – sallallāhu ‘alejhi ve sellem (Allah ga blagoslovio i mir mu podario) – donijelo je i neke nove sadržaje ili pod-sadržaje spomenutih vjerovanja, koja je njegov Sunnet – kao drugi izvor islama- potvrdio i pojasnio, pa čak i proširio,  a rana povijest islama, pogotovo nakon „velike fitne“: ubistva halife hazreti Osmana, i kasnije stolovanje hazreti Alije na prijestolju Hilafeta, također je izisikivala svoje tumačenje od strane najkompetetnijih učenjaka. Tako bismo gore navedenim pitanjima i potpitanjima iz imanskih šarta ovdje, pomalo nasumice, mogli dodati, npr., i pitanja o tome šta čini imān (vjerovanje): samo tasdīq (potvrda srcem), samo ‘amel (djelo), ili i jedno i drugo; da li se može ili ne može reći da je Kur'an stvoren;  da li su Džennet i Džehennem već stvoreni i da li će biti vječni; kakva će biti konačna sudbina počinilaca velikih grijeha na Ahiretu; hoće li vjernici vidjeti Allaha, dž.š., na Ahiretu; može li čovječanstvo biti bez halife samo jedan dan; ko može biti halifa; ko od ashaba ima najveću prednost kod vjernika; koga se može a koga ne može proglasiti nevjernikom;  da li naučni doprinosi mudžtehida spadaju u znanje o vjeri, itd.

El-Eš'arijev Meqālātu'l-islāmijjīn iznenadit će svakog pažljivijeg čitaoca brojem akaidskih i, ponekad, fikhskih pitanja i potpitanja o kojima su muslimani umovali. Ima ih nekoliko stotina. El-Eš'arijeva veličina sastoji se u tome što ih je on, predan u potpunosti naučnoj objektivnosti i obuhvatnosti, nepristrano iznio na vidjelo i sačuvao za povijest ukupnog muslimanskog umovanja. Stoga smo se odlučili da njezin naslov prevedemo kao: Muslimanska mišljenja o islamu. Naslov je uglavnom, ali ne i u potpunosti precizan – budući da neka od ovih mišljenja, pogotovo ona  koja su iznosile neke džehmije, neke kaderije, mušebbehije i neke mu'tezilije i neki drugi sljedbenici ove ili one frakcije (ar. firqa, množ. fireq) izlaze iz okvira tako široko postavljenih i, na koncu, tako jednostavnih  osnova islamskog vjerovanja.

Krucijalna teorija islamskih nauka: ehl-i Sunnet ve'l-džema'at

Sva ta vjerovanja, ma koliko ih bilo, obuhvaćena su krucijalnom teorijom akaidske nauke koja se naziva  ehl-i Sunnet ve'l-džemā‘at,  ili skraćeno: ehl-i Sunnet.

Moramo priznati da je ova teorija jako zapostavljena u savremenom bosanskomuslimanskom islamskom mišljenju. Posljednji je o njoj angažirano pisao skoro zaboravljeni naš vjerski učenjak Muhammed-ef. Pášić, čije je radove – budući da ih tadašnja službena Islamska zajednica nije željela objavljivati !- od zaborava spasio neumorni prof.dr. Omer Nakičević i objavio u knjizi pod naslovom: Muhammed-ef. Pášić- zaboravljeni direktor Šeriatske gimnazije u Sarajevu (Sarajevo, 2009.). Spomenimo ovdje i radove i predavanja na Fakultetu islamskih nauka na predmetu Akaida rahmetli prof.dr. Ahmeda Smajlovića i njegovog asistenta Muharem-ef. Omerdića. No najveći doprinos razradi, pa čak i utemeljenju ove teorije na prostoru Bosanskog ejaleta  i, kasnije, čitave Rumelije dao je Hasan Kjāfī Pruščak (1544.-1615.), čija su djela iz ove nauke preveli na bosanski i obradili Mehmed-ef. Handžić i dr. Zuhdija Adilović. (Mislimo na djela:        Revdātu'l-džennāt fī usūli'l-i'tiqādāt / Džennetske bašče o temeljima vjerovanja i Nūru'l-jeqīn fī usūli'd-dīn / Svjetlost istinske spoznaje o temeljima vjere).

Da sada analitički razjasnimo spomenutu definiciju: ehl-i Sunnet  označava one koji su privrženi Sunnetu „Pečata poslanikā“, s.a.v.s., a tu svoju privrženost, koja podrazumijeva upućenost u njegov Sunnet i, preko poslanika Muhammeda, s.a.v.s., u Allahovu, dž.š., Knjigu, Kur'an-i kerīm, i odanost tim Dvama Izvorima, najbolje su iskazali ashabi (Resulullahovi, s.a.v.s., savremenici i sljedbenici) i tābi'īni (sljednici ashaba), jednom riječju nazvani selefu sālih (dosl. dobri prethodnici); ve'l-džemā‘at  označava zajednicu, odn. izrazitu većinu muslimana koja slijedi selefu sālih  i njihovo razumijevanje i tumačenje osnova islamskog vjerovanja.

Kada i kako su nastali mezhebi u islamu

Svi koji se bave akaidskom naukom saglasni su u tome da se selefu sālih, kao i kasniji osnivači četiriju mezheba: ebu Hanife, eš-Šafi’, Malik i Ahmed ibn Hanbel, nisu razlikovali u akaidu,  dok su i jedni i drugi imali brojna različita mišljenja u fikhu, što je poseban bereket dat muslimanskom čovječanstvu, odn. kod njih nejma razlikovanja u pogledu osnova Šeri'ata (usūlu'š-Šeri'ah), a ima u pogledu njegovih „ogranaka“ (furū‘u'š-Šeri'ah). Za njih postoje četiri temelja ili potpornja (erkān) iz kojih oni crpe znanje o Šeri'atu: 1) tekst (nass) Allahove Knjige koja je objavljena poslaniku Muhammedu,s.a.v.s., a taj rukn  se izvodi iz ajeta: „Ovo je naša Knjiga; ona vam je govorila Istinu (el-Džasije, 29); Slijedite ono što vam se objavljuje od Stvoritelja i Uzdržavatelja vašeg, a ne slijedite neke druge zaštitnike mimo Njega! Kako se tako slabo havizate! (el-‘Araf, 3);  kao i nass ostalih Allahovih Kitāba koji su sadržani u Kur'anu: (u tim nedirnutim Sahīfama koje vam prenosi Poslanik (sadržani su) Kitābi/Pisma čije su vrijednosti neprolazne (el-Bejjine, 3) i dr.; 2) nass  autentičnog Sunneta, koga je Kur'an nazvao hikmetom (mudrošću): …poslanika između njih koji će ih…Kitābu/Kur'anu i Hikmetu podučiti i očistiti ih (od svih vrsta idolatrije) (el-Beqare, 129) kao i 3, 164 i dr.; 3) aposlutna usaglašenost (ittifāq) mišljenja kompetentnih učenjaka utemeljena na čvrstom zaključivanju (el-‘azmu'l-muekkedu) (el-idžmā‘l-maqtū‘ bihi), koja se, po nekima, izvodi iz ajeta 4, 115 (Onoga koji se suprotstavi Poslaniku, a poznat mu je Pravi Put, i koji pođe putem koji nije put vjernika, pustit ćemo da čini šta hoće, i bacit ćemo ga u Džehennem…), te na osnovi hadisa: „Moj Ummet se (u znanju o Šeri'atu – op.a.) neće usaglasiti u zabludi (ibn Mādže, 395, od Enesa, merfū'an); 4) intuitivno promišljanje (et-taqdīr) koje dovodi do uravnavanja (el-mesāvāt), odn. el-qijās: pa duboko primislite, vi koji ste obdareni duhovnim uvidom (u stvari i pojave) (el-Hašr,2).

Ebu Hanife- osnivač najraširenijeg (i našeg) mezheba i genij pravne nauke

Na ovom putu: dolaska do znanja o Šeri'atu, njegova razumijevanja i tumačenja, postoje dvije vrste imāma, odn. vjerskih učenjaka – predvodnika u mišljenju: oni koji vode Uputi i smislovima (es-Sedžde, 24, el-En'am, 90, et-Tevbe, 100)  i oni koji vode pokudi i u zabludu (et-Tevbe, 12, el-Qasas, 42), odn. oni koji rade na tome da se dođe do idžmā‘a i poštuju ga i oni koji razvrgavaju takvo nastojanje ili ga, kada učenjaci do njega dođu, ne poštuju, odn. oni koji se služe qijāsom koji je pohvalan jer je autentičan i oni koji se služe qijāsom koji je pokvaren jer je neautentičan.

Nu'man ibn Sabit, ebu Hanife ili Imam-i A'zam, tj. predvodnik svih kasnijih imāma: Šafije, Malika i Ahmeda ibn Hanbela, koji su ga izuzetno cijenili i od njega preuzimali, a čiji mezheb (dosl. pravac, tumačenje ili smjer tumačenja) slijede muslimani Balkana, kao i – kako rekosmo – ostala trojica osnivača mezheba, slijedili su pravac ashāba i tābi'īna, kao i ehl-i bejta. Neki čak i ebu Hanifu uvrštavaju u tābi'īne budući da je učio od Hammada ibn Sulejmana koji je, opet, bio učenik jednog od najučevnijih ashāba, Abdullaha ibn Mes'uda, radijellāhu ‘anh (Allah mu se smilovao). Njegova slavna risāla pod naslovom el-Fiqhu'l-ekber sadrži osnove vjerovanja ili usūlu'd-dīn, i najvažnija je studija koja je trasirala put ehl-i sunnetskom ve'l-džemā'atskom umovanju. Za ebu Hanifu, akāid (umūru'l-i'tiqād) je „nešto najvažnije što je Resūlullāh,s.a.v.s., primio od Allaha, dž.š., i što je on prenio čovječanstvu“, a to su pitanja koja se bave Allahovim Zātom (Bićem), Svojstvima i Imenima, čovjekovom odgovornošću, imānom, sudbinom, poslanstvom, Ahiretom i Allahovim Govorom (v. Muhammed ibn abdur-Rahman el-Khumejjis, Usūlu'd-dīn ‘inde'l-imām ebī Hanīfete, Rijad, 1416./ 1996.).

Imām-i A'zam je dobar dio svoga života potrošio na spašavanju Ummeta od zabludjelih imāma i frakcija u vjerovanju. Zbog toga je mnogo putovao i podučavao ehl-i Sunnetu ve'l-džemā'atu. (Isto je to, kasnije, činio hudždžetu'l-islam, Imām-i Gazali, koji je rekao da je obaveza svakog ālima da u svome vremenu i svojim generacijama obnavlja osnove vjerovanja ehl-i Sunneta ve'l-džemā'ata; v. njegovu risālu el-Iqtisād fi l-i'tiqād, Dāru l-kutubi l-‘ilmijje, Bejrut, 1988.). U ebu Hanifino vrijeme pljuštale su rasprave o pitanjima i mišljenjima koja su postavljale i širile najprije haridžije (koje su za svakog počinioca velikoga grijeha tvrdile da je kjāfir (dosl.poricatelj Boga,dž.š.) i da mu Allah, dž.š., neće oprostiti grijeh bez kazne na Ahiretu i koje su hazreti Aliju, nakon što su ga najprije slijedili u sukobu sa hazreti Muavijom, proglasili kjāfirom nakon što je prihvatio tzv. Arbitražu u Bitki kod deve 36./656. g.), zatim ši'ije koje su, na drugoj strani, hazreti Aliji i ehl-i bejtu kako su ga one razumjele dale prednost nad svim drugim ashābima i koje su najvažnije ashābe: ebu Bekra, hazreti Omera i hazreti Aišu i dr. nazivali grješnicima i pogrdnim imenima, uz ostala iskrivljena vjerovanja… Krajem perioda ashāba javile su se kaderije (koje poriču kadā-i kader i tvrde da čovjek čini djela bez Allahovog određenja), pa murdžije (koje tvrde da je imān samo spoznaja srcem, ne i djelo), da bi se, krajem vladavine Umejada, javile džehmije-džebrije (koje su tvrdile da  Allah, dž.š., prisiljava čovjeka da vrši ta i ta djela, da čovjek, dakle, nejma slobodne volje niti izbora, te da Džennet i Džehennem nisu stvoreni itd.).

No najveći izazov – kako tada, tako i danas- ehl-i Sunnetu ve'l-džemā'atu činile su mutezilije i njihov kontrapunkt, tzv. mušebbehije. Mutezilije su razumu dale prednost nad Objavom, a u pogledu Kur'ana tvrdile su da je on stvoren te da Uzvišeni nejma Svojih Svojstava i Imena. Mušebbehije će, pak, ustanoviti tzv. tedžsīm,  pripisavši Uzvišenom ljudska svojstva. Me'āzallāh (da Allah sačuva)!

Od koga dolaze najopasniji udari na islam u Bosni i na Balkanu

Ebu Hanife je bio veoma oprezan i umjeren u polemici sa promotorima svih ovih frakcija dok su one ostajale u okvirima ehl-i Sunneta. Međutim, za džehmije i mušebbehije je rekao da su „najgori ljudi“ i da oni – kao i drugi koji su im slični- izlaze iz okvira ispravnog vjerovanja.

Naše je mišljenje da su, na Balkanskom poluotoku i svukud gdje žive muslimani porijeklom sa ovih prostora, najveća opasnost po ehl-i Sunnet ve'l-džemā'at: savremena idolatrija ili širk oličen u komunizmu – zbog njegova agresivnog ateizma i nemorala; muslimanski modernizam – zbog njegove imitacije tzv. evropskih vrijednosti i zanemarivanja Sunneta Resūlullāhova, s.a.v.s., pa čak i Kur'ana; neke grupe koje se bore za eliminaciju svih mezheba kao navodnog preduvjeta za jedinstvo muslimana, a koje su u narodu poznate pod imenom „vehabije“; te one ši'ijske prozelitske grupe koje rade na tome da Bošnjake prevedu u šiizam.

Ebu Hanifina teorija o onima koji se okreću prema Kibli (ehlu'l-Qible)

Ebu'l-Hasan el-Eš'ari slijedi ebu Hanifin i primjer ostalih ispravno upućenih imāma. Svi su oni od ebu Hanife preuzeli teoriju o ehlul-Qibli,  koja znači da je – prema ehl-i sunnetskom ve'l-džemā'atskome mišljenju – svako onaj ko se u namazu okreće prema Kibli u Mekki i koji ne smatra dozvoljenim ono što je Allah,dž.š, zabranio – brat musliman.

 

Kao što smo već rekli, svi značajniji ālimi našeg Ummeta pisali su svoje risāle u kojima su promovirali, analizirali, po ko zna koji put objašnjavali ili argumentima branili složenu teoriju ehl-i Sunneta ve'l-džemā'ata – u svim vremenima i na svim prostorima. Osim spomenutih studija našeg prvaka ālimā, Hasana Kjafije Pruščaka, prevedenih na bosanski jezik (jer je Kjafi sva svoja djela napisao na arapskom, jeziku naših vjerskih nauka i naše kulture), ovdje ćemo spomenuti i znamenite risāle o tom pitanju koje je napisao Imam-i Gazali, a koje prevodi i obrađuje dr. Almir Fatić, profesor Tefsira na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu.

Pa i pored svega toga, mi smo se – radi objašnjavanja suštinskih postavki  ove teorije – odlučili ovdje ukratko predstaviti poglede na ovu problematiku turskoosmanskih ālima, koji su sa najvećim žarom izučavali ovo pitanje budući da je Osmansko carstvo uspostavljeno na ehl-i Sunnetu ve'l-džemā'atu te da je njegovom rušenju prethodilo rušenje ovog vjerovanja i tumačenja islama (mislimo, prvenstveno, na sljedeća tursko-arapska djela: Ahmed Dževdet-paša, Tārīh-i Osmānī i Qisasu'l-enbijā‘; Ejjub Sabri-paša, Mir’ātu'l-haremejn; Ebu'l-Feth Muhammed ibn Abdul-Kerim Šihristani, Milel ve nihel; Imam-i Nesefi, ‘Umdetu'l-‘aqā‘id; Ahmed Tahtavi, Durru'l-mukhtār; Abdul-Gani Nablusi, Kešfu'n-nūr; Husejn Hilmi Išik, Put ehl-i Sunneta  i dr.)  iz jednostavnog razloga što su to pogledi izrazite većine sljedbenika četiriju mezheba: hanefijskog, šafijskog, malikijskog i hanbelijskog, pogledi koje je i naša ulema preuzela i naučavala ovdje, u Bosni i na Balkanu punih pet stoljeća.

Istinski muslimani (sunnije), protivnici ashaba (rafidije) i prokleta grupa

Turskosmanski ālimi muslimane dijele na tri osnovne grupe ili firke. U prvu grupu spadaju haqīqī ili istinski muslimani, a to su oni koji slijede put ashābā, r.a., odn. sljedbenici gore spomenutih mezheba. Oni se nazivaju sunnijama, ili ehl-i Sunnet (ve'l-džemā'at), ili firka-i nādžija (grupa koja je spašena od Džehennema). U drugoj grupi su oni koji su protivnici ashābā, a to su rāfizi (rafidije) ili šī‘ije (dosl. oni koji su se odijelili ili oračvali od osnovnog stabla islama), ili firka-i dālle (grupa koja je zalutala). U treću grupu spadaju protivnici ši'ija i sunnija koji se zovu vehabije ili nedždije (zato što su se najprije pojavili u arabijskoj pokrajini Nedždu), ili firka-i mel’ūne, odn. prokleta grupa – zato što oni sve muslimane koji ne slijede njihov put nazivaju mušricima i kjāfirima.

Istinski i pokvareni vjerski učenjaci

U istoj ovoj tradiciji postoje i dvije grupe ālima: oni istinski, koji se skraćeno nazivaju ehl-i Sunnet (dosl. oni koji su argumentirano, ali i s ljubavlju stali uz Sunnet), i pokvareni ālimi koji napadaju ehl-i Sunnet i u svakom vremenu žele da ga ocrne i koji -najčešće nesvjesno, ali i svjesno! – nastoje da promijene dīn ili islamsku vjeru i tako muslimane dovode u smutnje i zabludu.

Differentia specifica između ove dvije grupe ālima jeste odnos prema ashābima, r.a.: dok istinski ālimi znanje preuzimaju od njih – a oni su to znanje, jasno, preuzeli od Resūlullāha, s.a.v.s., i raširili ga diljem svijeta tokom prva dva stoljeća islama- ova druga grupa ālima je, nakon dva stoljeća zlatnog doba islamske učenosti, islamskom znanju dodavala vlastite misli, ideje i znanje, posebno filozofije i ideologije svoga vremena. Na taj način su se u muslimanskom svijetu pojavile sedmadeset i dvije firke; svaka od njih je u islamsko znanje u ovoj ili onoj mjeri unijela bid'ate ili heretičke (krivovjerne) ideje i prakse. U svakom vremenu i u svakom području i narodu javljali su se ili se i danas javljaju ālimi ehl-i Sunneta koji argumentirano – nikad ne pozivajući na nasilje, osim kada kolovođe krivovjerja zaprijete miru i stabilnosti države u kojoj muslimani žive! – pobijaju ova krivovjerna učenja.

Razloge ovakve brige oko ispravnog tumačenja svoje vjere hakīki ālimi vide ponajprije u sudbini koja je zadesila ranije narode, ehl-i kitābije ili dobitnike Knjige – sljedbenike Tevrāta, Zebūra i Indžīla. U vezi sa tim, ehl-i Sunnet, polazeći od vjerovanja u sve vjerovjesnike, Knjige i Suhufe koje je Allah, dž.š., poslao ljudskom rodu, kaže da su, objavljivanjem Kur'an-i kerīma, „sve druge vjere poništene“ te da je kod Boga, dž.š., jedina priznata vjera islam. Ehl-i Sunnet na kršćane /hrišćane gleda kao na vjernike koji također vjeruju u sve ranije vjerovjesnike, ali oni su, i pored toga, ostali u kufru ili poricateljstvu Božijih istina zato što oni ne vjeruju da je Muhammed, s.a.v.s., resūl ili poslanik za sve narode „i zato što se ne slažu sa istinom.“ A što se tiče jevreja /židova/sljedbenika judaizma, oni su „dva puta dalje od dīn-i islama s obzirom da oni ne vjeruju ni da je Isa, a.s., poslanik.“

Muslimansko razvrstavanje nemuslimana

Tu, onda, kod ehl-i Sunneta nailazimo na posebno razvrstavanje nemuslimana, kako slijedi: ehl-i kitābije – monoteisti koji vjeruju u jednog Boga, koristi od dobrih i štetu od zlih djela te u proživljenje poslije smrti kao i da su Knjige koje oni danas posjeduju objavljene ovakvima kakve su danas;  murtedi (otpadnici) – oni vjernici koji ne slijede nijednu svetu Knjigu; mušrici – oni koji ne vjeruju u poslanstvo nijednog poslanika, oni koji vjeruju da neki od poslanika ima ulūhijjet sifate  ili Božija svojstva kao i oni koji obožavaju bilo kojeg poslanika ili vjerovjesnika; mulhidi (ateisti) – vrsta kjāfira /poricatelja Boga koja, naravno, ne slijedi nijednu svetu Knjigu i nijednog vjerovjesnika; henoteisti – oni koji kipovima, statuama, prirodnim silama, duhovima i sl. pridaju Božija svojstva ili, u slučajevima kada se radi o živim ljudima-moćnicima, ili njihovim kipovima, slušaju njihove zapovijesti i zakone; u nekim slučajevima, posebno kada se radi o duhovima ili kipovima svetaca, oni smatraju da će ih oni približiti Bogu, dž.š.

Za ālime ehl-i Sunneta, kada je riječ o važnosti ispravnog tumačenja jedine, Allahove, dž.š., vjere, ništa nije poučno kao slučaj sa kršćanima /hrišćanima, ortodoksima i protestantima, koji su se podijelili na mnoštvo firka ili, kako većina njih kaže, sljedbi, denominacija ili sekti.

Hakīki muslimani vjeruju da je Isa, a.s., od svojih ashāba izabrao njih dvanaest, koji se nazivaju havārijjūnima ili apostolima, od kojih je glavni bio Petar. Svi su oni slijedili islam i širili ga, ali ta istinska Božija vjera nije opstala više od osam godina; nju je zamijenila novotarija (bid'at) koju je svijetom pronio Pavle, jevrej koji je najprije poricao Isaovo, a.s., poslanstvo, a onda se navodno preobratio i – kao lažni ālim – počeo uvjeravati ljude da je Isa /Isus, a.s., neūzubillāhi Te'ālā (tražimo zaštitu kod Uzvišenog Allaha od toga), Božiji sin, da u sebi sadrži Božiji atribut ili ulūhijjet sifat. On je, uz ostale novotarije, Isaovim sljedbenicima dozvolio vino, leš i svinjetinu, a zabranio obrezivanje  te nametnuo celibat svećenicima i redovnicama. Istina, tvrdio je da je Božije biće jedno, ali da ima tri hipostaze ili uknuma, čime je ostatke Isaove vjere pomiješao sa politeizmom ili širkom Rimske imperije u kojoj su se ljudi klanjali trima glavnim božanstvima i čime je otvorio put vjerovanju u tzv. Sveto trojstvo, gdje je Otac vudžūd (uknum postojanja), Isus sin, a Merjem ilāh – Boginja ili, neūzubillāh, Bogorodica.

Njegova vjerovanja ubačena su u najranija četiri Indžila ili Evanđelja /Jevanđelja, a naročito u Evanđelje po Luki, čime je izazvao žestoke podjele. Alimi ehl-i Sunneta stoga tvrde da su sve ehl-i kitābije koje vjeruju u ove Pavlove novotarije mušrici, a da su one nasrānije ili kršćani koji su odbili vjerovanje u ove hipostaze, kao npr. sljedbenici patrijarha iz Antiohije Jūnusa Šemmāsa, sljedbenici Arija i dr. koji vjeruju da je Isa bio samo Božiji poslanik, postali ehl-i kitābije. Kao što je manje-više poznato, Konstantin Veliki je 325.g. na Saboru u Nikeji (Izniku), prihvativši Pavlovljeve novotarije, uspostavio novo kršćanstvo, koje će se kasnije, godine 1054., prvenstveno zbog sukoba u pogledima na ove konfliktne doktrine, podijeliti na tzv. istočno i zapadno kršćanstvo, a godine 1517. će njemački svećenik Luther, pobunivši se protiv rimskog pape i glavnih doktrina Katoličke crkve, osnovati protestantsku religiju. Pravoslavci (ortodoksi), katolici i protestanti u svojoj liturgiji i ostalim molitvama čitaju različite verzije Evanđelja, ali se slažu u jednome: svi tvrde da slijede Isusa Krista / Hrista.

Premda su jevreji u propisima bliži islamu (ne jedu svinjetinu i leš, nejmaju celibata, obrezuju se…), i premda ne vjeruju u Sveto trojstvo već ističu jednoboštvo, jedan dio njih je zaglavio u širku vjerujući da je, neūzubillāh, Uzejr Božiji sin, a svojom novotarijom o sebi kao „izabranom narodu“ u većem dijelu su suspendirali propise Tevrata.

Tevhīd ili islamski monoteizam, u svoj svojoj punini, došao je sa objavom Kur'ana i sa Muhammedom, s.a.v.s., kao „Pečatom vjerovjesnika i poslanika“. Kur'an i Muhammedov, s.a.v.s., Sunnet kao tumač Kur'ana donijeli su ispravno i upotpunjeno vjerovanje (akāid), koje su, nakon Resūlullāhovog, s.a.v.s., preseljenja na Ahiret, na najbolji način upoznali i svijetom pronijeli ashābi, r.a., njegovi havārijjūni ili pomagači. Među njima, najvrjedniji su bili Hulefā-i rāšidīn – Prva četverica halifa ili nasljednika Resūlullāha, s.a.v.s., koji su u potpunosti ispunjavali ahkām-i šer'ijje ili propise islama. Ehl-i Sunnet smatra da je međusobna uzvišenost Hulefā-i rāšidīna ista kao i redoslijed njihova hilafeta, po čemu se u najbitnijem razlikuje od ši'ija i njihovih novotarija, koji smatraju da je Hilafet bio hazreti Alijino pravo koje su mu, navodno, hazreti Ebu Bekr i hazreti Omer silom ili varkom uskratili. A onda je, iz ove njihove novotarije, ili zbog nje i niza drugih razloga, nastala velika kušnja – mržnja sa teškim krvoprolićima koje su činile obje strane. Nažalost, taj najžalosniji tok ukupne muslimanske povijesti i danas traje i samo dragi Bog zna kada će se zaustaviti.

Već sa prvim halifom, hazreti Ebu Bekrom, r.a., krenula je i pobuna lažnih ālima i murteda protiv ehl-i Sunneta ve'l-džemā'ata. Upravo su Hulefā-i rāšidīn, svojim ispravnim akāidom i slijeđenjem ahkām-i šer'ijje u potpunosti, tokom tridesetak godina svoje vladavine, u vremenu koje je nazvano asr-i se’ādetom (vremenom sreće), mnoge narode na zemlji oslobodili tiranije tirana, obmana lažnih ālima, zabludjelih vjerovanja i licemjernog morala.

Kako smo već rekli, među ashābima, r.a., nikada nije bilo razlika u sferi akāida, ali je čak i među njima bilo razlika u sferi fikha ili amela (prakse) i ibadata. Te razlike su bile blagoslovljene i one nikada nisu dovodile do razdora među muslimanima; ta vrsta razlika, tzv. ikhtilāf, donijela je četiri blagoslovljena mezheba ili pravca tumačenja.

Da li je dozvoljeno miješanje ( telfiq) mezheba

Ovdje se postavljaju sljedeća pitanja: u kakvoj su vezi znanje ashāba, r.a., i znanje osnivača i mudžtehida (najumnijih ālima) ova četiri mezheba? koji su razlozi nastajanja mezhebā u islamu? da li je dozvoljen tzv. telfīq ili miješanje mezhebā? da li je taqlīd ili slijeđenje određenog mezheba obaveza ili nešto što je omahanjeno u akāidu i amelu? kakav je odgovor hakīki uleme onima koji su mezhebsuzi ili nemezheblije, odn. onima koji smatraju da treba ukinuti sve mezhebe kako bi se muslimani, navodno, ujedinili? koje će ehl-i sunnetske argumente bosanska i balkanska hakīki ulema ponuditi muslimanima ovog regiona pred vehabijskim udarima na naš način obavljanja namaza, tespihanje, zijaret Revda-i mutahheri i kaburima evlījā, tevessul, klanjanje džennaze odsutnima, učenje nad kaburom nakon obavljenog džennaze-namaza, učenje Kur'ana pred duše umrlima, običaj učenja tevhida i talkina, podizanje turbeta, suživot s nemuslimanima, itd., itd.? koje će ehl-i sunnetske argumente bosanska i balkanska hakīki ulema ponuditi muslimanima ovog regiona pred ši'ijskim napadima na prvu trojicu halifa kao navodnih uzurpatora hazreti Alijinog prava na hilafet i njegova navodnog prvenstva nad njima, zatim: u čemu se razlikuju ehl-i sunnetski i ši'ijski pogledi na ehl-i bejt, odn. Resūlullāhovu, s.a.v.s, porodicu te kako, u savremenim globalnim i lokalnim okolnostima, uspostaviti mostove saradnje i mira između ehl-i Sunneta (sunnizma) i šiizma? kako će ista ulema odgovoriti na izazove stoljetnog tzv. „islamskog“ modernizma i modernizma općenito koji zanemaruju, ili, u ovom drugom slučaju, u potpunosti odbacuju vjerovjesničko naslijeđe, posebno Sunnet Muhammeda, s.a.v.s., te znanje i amel selef-i sāliha, odn. ashāba, r.a., tābi'īna i tabe’-i tabi'ina?

Sve su to pitanja koja iziskuju čitave studije u bosanskom i balkanskom obnavljanju teorije ehl-i Sunneta ve'l-džemā'ata na početku 21.st., a mi ćemo ovdje za potrebe ovog teksta iznijeti samo najvažnije punktuacije širokog er-redda, tj. pobijanja ovih bid'ata koji, da ponovimo, uza savremeni džahilijjet ili neznanje o islamu, najviše potkopavaju naša ispravna tradicionalna hanefijska vjerovanja.

Mezhebi i znanje ashaba, r.a.

Što se tiče odnosa znanja ashāba,r.a., i ukupnog selef-i sāliha i osnivača četiriju mezheba, ehl-i Sunnet vjeruje da su oni najučevniji ashabi,r.a., kakvi su bila Četverica prvih halifa, ibn Abbas, Abdullah ibn Mes'ud, hazreti Aiša, ebu Hurejre, Mudžahid, Ikrime, Dahhak, ibn Zejd…, po nekima i izrazita većina ashāba, toliko bili upućeni u Sunnet i Kur'an, azīmu šān, da se svi mogu smatrati osnivačima zasebnih mezheba ili mudžtehidima prvog, drugog ili trećeg reda. Čak je i među onim ālimima koji su došli nakon ashaba bilo onih koji su se mogli služiti idžtihādom, tj. samostalnim izvođenjem dokaza u onoj sferi furū‘a gdje su Allahova, dž.š., Knjiga i Sunnet Muhammeda, s.a.v.s., iz milosti prema Ummetu, određene novonastale životne situacije i pitanja ostavili otvorenim za islamsko umovanje. (O takvim, hakīki alimima turskoosmanski ālimi navode sljedeće hadise: Alimi koji imaju iman najuzvišeniji su od svih ljudi; Vjerski ālimi su Resūlullāhovi vārisi (nasljednici); Srčano znanje je jedna od Allahovih, dž.š., tajni; Alimovo spavanje je ibadet; Poštujte alime moga Ummeta: oni su zvijezde na zemlji! Alimi će činiti šefā‘at (zagovor) na Kijametskom danu; Alimi fikha su neprocjenljivi; biti u njihovom društvu je ibādet; Alim među svojim učenicima je poput poslanika u svome ummetu.) Selef-i sālih i utemeljitelji četiriju mezheba svoje znanje su izvodili iz istih, sljedećih izvora: Kur'an-i kerīma, Sunnet-i šerīfa, idžmā‘-i Ummeta, tj. usaglašenosti ashāba i tābi'īna (da li samo njih- do danas je ostalo otvoreno pitanje; ova dva Božija roba prihvataju mišljenje da je neophodna usaglašenost ālimā u svakom vremenu oko određenih pitanja i da se ta usaglašenost mora poštivati u mišljenju i amelu) i qijās-i fukahāa (analogijom fekiha ili vjerskih učenjaka- eksperata u pravnom sistemu islama). Pošto nisu zapisani, mezhebi selef-i sāliha su ostali nekodificirani i zaboravljeni; mezhebi četiriju slavnih mudžtehida: ebu Hanife (u. 150.h./767.), Malika (u. 179.h.), Šafije (u. 204.h.) i Ahmeda ibn Hanbela (u. 241.h.) upili su i kodificirali i te mezhebe i ukupno znanje ashāba, r.a., i u tome je njihova trajna vrijednost i veličina.

Ovdje smo obavezni naglasiti da ta četiri mudžtehida nisu sami sebe unaprijed, niti bilo kada, imenovali za osnivače svojih mezheba, nego su to učinili hakīki ālimi iz čitavog našeg Ummeta; u svakom od ova četiri slučaja radilo se o jednoj raskošnoj školi mišljenja i tzv. mutlaq (apsolutnom) idžtihadu prvog reda koje su uvjetovale različite naučne i društveno-političke i historijske okolnosti. Svaki od ovih velikih imama –mudžtehida, koje je Uzvišeni Allah poslao kao milost našem Ummetu, sabrao je znanje od ashāba, r.a., u maksimalnom opsegu, i zato je obaveza svakog muslimana da slijedi jednog od njih, tj. da ih taqlīd  učini – kako ne bi zalutao sa Pravoga Puta. Resūlullāh, s.a.v.s., je, u nizu hadisa, upozorio svoj Ummet na pojavu lažnih, pokvarenih ālima i krivovjernih ljudi na vjerskim položajima. (Tursko-osmanski alimi o tome navode sljedeće hadise: Svako (novo) stoljeće će biti gore od prethodnog; stoljeća će se nastaviti ovako kvariti do Sudnjega dana; Što se Sudnji dan bude više primicao, ljudi na vjerskim položajima će bivati truhliji i pokvareniji od magarčeve kože.) Slijeđenje jednog od ova četiri mezheba je taqlīd  u pozitivnom smislu riječi, jer onaj ko ne slijedi nijedan mezheb – ne pripada ehl-i Sunnetu; on je mezhebsuz ili nemezheblija, a to, onda, znači da je pripadnik jedne od one 72 prezrene firke koje se navode u hadisu na koga smo se ovdje više puta pozvali.

Svaki od ova četiri mezheba ima svoje olakšice ili rukhse i poteškoće ili azīmete. Ako neko ko je u stanju da radi po azīmetu radi po ruhsi, on se izigrava sa islamom; postupanje po ruhsi je dozvoljeno samo onome ko ima ‘udhr (uzur) ili šeriatski opravdan razlog za to; njegov sevap je isti kao i da je postupio po azīmetu. „Pošto onome ko nejma uzura nije dozvoljeno da postupa u skladu sa ruhsama njegovog mezheba, onda rovarenje po drugim mezhebima i iskupljanje njihovih ruhsi, ili tzv. telfīq, nije i nikada neće biti dozvoljeno“ (Išik). No, kada postoji velika poteškoća (mešaqqat, haredž) u izvršavanju izvjesnog posla ili ibādeta, u hanefijskom mezhebu je dozvoljeno, da bismo izvršili tu radnju, izabrati olakšicu ili ruhsu koja postoji u tome mezhebu. Ako nam je i tu ruhsu teško izvesti, bit će nam dozvoljeno, za taj specifični ibādet, slijediti neki drugi od četiri postojeća mezheba, ali, u tom slučaju, onaj ko tako postupi, mora izvršavati i farzove i vadžibe toga drugog mezheba koji se odnose na taj posao ili ibādet. Rasprava o tome je duga; smatramo da smo o ovome dovoljno rekli.

Danas ne postoji drugi način da ispravno naučimo svoju vjeru osim ako ne izučimo ilmihāle (početnice) jednog od ova četiri mezheba. Međutim, pošto bosanski i općenito balkanski muslimani, zbog teških okolnosti u kojima žive već preko dvije stotine godina, nisu u stanju da se temeljitije upute u svoju vjeru, ne računajući ovdje učenike medresa i studente islamskih fakulteta, onda su oni dužni da ostanu u hanefijskome mezhebu i da se ne upuštaju u telfīq, osim pod nadzorom svoga imāma -hakīki ālima.

Ko su vehabije i zašto su oni „prokleta sekta“

U vezi sa vehabizmom, ovdje ćemo ukratko reći da je taj političko-ideološki pokret nastao krajem 18. stoljeća u saradnji sa tadašnjom engleskom diplomacijom i špijunažom sa jasnim ciljem da se sruši Hilafet u Istanbulu i Osmansko carstvo koje ga je držalo a koje je bilo nastavak Hulefā-i rāšidīna i najljepša državna tvorevina koju je Ummet ikada imao nakon ubistva hazreti Alije. Vehabijski pokret se ideološki oslanja na djela ibn Tejmijje (1263.-1328.) i on sve do danas predstavlja iskrivljenu verziju mezheba Ahmeda ibn Hanbela. Mnogi hakīki ālimi iz Arabistana, odmah po nastanku ovog pokreta, usprotivili su se njegovom osnivaču, Muhammedu ibn Abdul-Vehhabu, njegovoj ideologiji i političkim ciljevima, i za tu svoju odanost ehl-i Sunnetu platili su svojim šehidskim  životima. (Takvi ālimi to i danas čine u ovoj zemlji koja je na poseban način draga svakom članu muslimanskog Ummeta.) Ukratko, ideolozi ovog pokreta odbijaju gotovo u cijelosti idžtihād, pogrdno govore o imāmima ehl-i Sunneta i hakīki ulemi, individualni tefsir ili tumačenje Kur'ana svode na najmanju moguću mjeru, a one muslimane koji počine jedan od dolje navedenih „grijeha“  nazivaju mušricima ili, u najblažem, ehl-i bid'atom, odn. sljedbenicima novotarija. Ukratko, svako ko ne misli kao oni za njih je novotar ili mušrik. Na ovaj način, oni su se odali jednoumlju i mezhebsuzima. U naše vrijeme oni u Bosni i na Balkanu traže ukidanje svih mezheba kako bi se, na taj način, kako oni kažu, ostvarilo jedinstvo svih muslimana.

Ovakvo tumačenje islamske vjere svjedoči da su vehabije ne samo džāhili (neznalice), a njihovi prvaci oni pokvareni ālimi, nego i da su oni sluge dušmana našeg Ummeta. Hakīki ulema je o njihovoj ideologiji objavila mnoštvo argumentiranih rasprava i djela pobivši svaku tačku njihove ideologije. Mi ćemo se ovdje fokusirati na one njihove džahilijjetske ideje koje najčešće šire po džematima Balkana i šire.

Prva od tih ideja je njihovo pobijanje šefā‘ata ili zagovora poslanika Muhammeda,s.a.v.s., kao i zagovora evlījā i, s tim u vezi, pobijanje kerāmetā ili čudesnih djela koja ponekad učine evlije, pa čak i pobijanje mudžīza Božijih poslanika. Na kraju, oni smatraju da svaki musliman koji učini dovu zvanu tevessul ili istigasa, tj. dovu u kojoj se od Allaha, dž.š., moli za neku važnu stvar hurmetom tog i tog Božijeg vjerovjesnika ili tog i tog evlije, po njima, čini širk, odn. postaje mušrik.

Ulema ehl-i Sunneta je na ove njihove tvrdnje odgovorila sljedećim argumentima i vjerovanjima: Kur'an i Sunnet imaju svoju zāhirsku (vanjsku) i bātinsku (unutarnju) stranu, imaju svoj neskh (dokidanje): nāsikh i mensūkh ajete i hadise te je, prema tome, njih dozvoljeno tumačiti idžtihādom; u tome tumačenju, postoji re'j memdūh (pohvalno) i re'j medhmūm (pokuđeno izvođenje dokaza i tumačenje Dvaju Izvora); ibādet i djela nisu sastavni dijelovi imāna pa, prema tome, ako mu'min/muslim ne učini neki farz ili učini neko grješno djelo, on time ne postaje kjāfir ili poricatelj, odn.nevjernik;  samo onaj koji javno istakne da ne vjeruje u Allaha, dž.š., i poslanika Muhammeda, s.a.v.s., ili ko za neki od islamskih šarta kaže da nije farz, ili sâm, svjesno, u punoljetstvu, počini tzv. riddet (napuštanje islama) smatra se kjāfirom; Allah,dž.š., je stvoritelj sebebā (uzroka ili povoda nekog djela) i Allah, dž.š., djeluje preko tih sebeba, ili kako On Sam hoće, pa, prema tome, muslimani koji se uhvate za te sebebe svjesni da Allah,dž.š., stvara i te sebebe i ljudska djela, kao i oni koji Allahu, dž.š., upute dovu preko sebeba – posrednika: Allahovih vjerovjesnika i evlija, svjesni da samo Allah, dž.š., prima dove, nagrađuje sevapima, oprašta grijehe ili šalje kaznu, nisu i ne mogu biti mušrici niti nevjernici; mumini slijede islam da bi se približili Allahu,dž.š., a oni ne obožavaju ni Božije vjerovjesnike ni evlije; mudžize Božijih vjerovjesnika su istina; kerāmeti evlīja su istina; evlije su ārifi billāh – mumini obdareni visokim i najvišim spoznajama Allaha, dž.š., i Njegovih sifata, udaljeni od velikih, čak i od malih grijeha, a neobične pojave (kakva je npr. pucanje stijene iznad Prusca nakon dove koju je četrdeset jutara učio Ajvaz-dede i sl.) i djela dešavaju se uz Allahovu, dž.š., moć i dozvolu preko ovih mumina-muttekija, koji nikad ne tvrde da su pejgamberi, i oni to nisu; njihovi kerāmeti ne prestaju njihovim preseljenjem na Ahiret pošto ljudska duša ne umire; isto tako, na temelju institucije bedela (muslimana koji za drugog obavi hadž) i dr., dozvoljeno je pokloniti sevape učenja Kur'ana, zikrullāha, hajrāta, hasenāta, zijāreta kaburima i sl. nekom drugom; isto tako, obilaženje mubārek mjesta je Bogu ugodno djelo, jer kada bi činjenje  dove Allahu,dž.š., na mubārek mjestima bilo širk – kako kažu vehabije – Allah, dž.š., nam ne bi naredio da idemo na hadž, niti bi Resūlullāh, s.a.v.s., ljubio Hadžeru'l-esved (Crni kamen ugrađen u jedan ćošak Kjabe) dok je obavljao tavāf, niti bi iko na Arefatu i Muzdelifi činio dovu i bacao kamenčiće na Mini, niti bi hodao /polahko trčao tokom sa'ja između Saffe i Merve…

Istina, ponekad i ponegdje – pa tako i kod muslimana ovih prostora – u ove i slične ibādete znaju se uvući neki bid'ati, naročito prilikom obavljanja džennaze, koje hakīki alimi moraju uočavati i na njih -kao takve! – ukazivati i zabranjivati ih, ali oni ne smiju zabranjivati te dozvoljene (mešrū‘ )poslove zbog toga.

Posjete Revda-i mutahheri (kaburu i njegovoj najbližoj okolini uključujući i Resūlullāhovu, s.a.v.s., minberu i cijelu njegovu džamiju, kao i Džennet-i bekijju) i kaburistānima šehida, evlīja, rodbine, poznanika i svih muslimana su preporučljive; građenje turbeta je dozvoljeno, a nazivanje selama i učenje Fatihe nad ovim kaburima je sunnet.

I dok ehl-i Sunnet, tumačeći islam kao „srednji put“, svijet dijeli tripartitno: dāru'l-islam (područje i društvo/država mira u kojima vlada islam), dāru'l-harb (područje i društvo/država koji napadaju i progone muslimane u objavljenom ili neobjavljenom ratu protiv njih) i dāru's-sulh (područje sporazuma sa onima koji žive u miru sa muslimanima ili žele mir), vehabijski – i njima slični –pokreti i ideologije svijet dijele samo na dva dijela, bez onog trećeg, dāru's-sulha. Takva podjela je suprotstavljena i Kur'anu i Sunnetu (Ti, Muhammede, pozovi:O, sljedbenici Knjige: jevreji i kršćani, dođite da se okupimo oko Jedne Riječi – zajedničke i nama i vama…-3,4; O, svi vi koji u Boga vjerujete, dođite da svi živimo u miru – 2,208)  i ona sve muslimane koji su manjinski u brojnim područjima i državama svijeta – pa tako i sve muslimane koji žive na evropskom kontinentu – gura u propast i nestanak.

Isto tako, dok ehl-i Sunnet, slijedeći teoriju ehl-i Kible, zagovara unutarmuslimanski dijalog i mir, posebno između sunnija i ši'ija, vehabije, ekstremne ši'ije i slični pokreti zagovaraju međumuslimanske sukobe i ratove do istrebljenja!

Na drugoj strani, postoje i ona „miroljubiva“ tumačenja islama koja svaki pokušaj odbrane muslimanskih života i država pasiviziraju i proglašavaju terorizmom, islamskim fundamentalizmom i sl.

U čemu griješe šiije-muslimani

Što se tiče ši'ija, njih ālimi ahl-i Sunneta dijele u dvije skupine: 1) gullāt – ekstremne ši'ije koji su izašli iz islamskog vjerovanja onda kada su porekli autentičnost postojećeg teksta Kur'ana ili Mushafa (tvrdeći da njegov original čuva „Skriveni Imam“ i sl.), kada su hazreti Aliji pripisali ulūhijjet sifate  i odrekli se nekih islamskih farza ili počinili neka djela koja su u Kur'anu fiksno označena kao haram djela; 2) isnā ašerije ili duodecimalisti koji vjeruju u 12 imāma, a za svakog svoga imāma tvrde da je na deredži Božijeg poslanika, nepogrješiv, s tim što mu nije objavljena Knjiga; oni u fikhu slijede Džafera es-Sadika. Šiijski akāid i fikh su jako složeni i široki, a za potrebe ovog teksta reći ćemo ono osnovno: imāmi ehl-i Sunneta samo ovu drugu skupinu ši'ija smatraju muslimanima, ali i sljedbenicima jedne od onih zalutalih firka. Njihovo, šiijsko vjerovanje da postoji (i) šiijski islam (uz tzv. sunnijski islam)– odbija se; islam je islam, i on je samo jedan. S tim u vezi, odbija se i njihova tvrdnja da su oni predstavnici autentičnog islama i tevhida pa sebe, preko njihove, biološke teorije ehl-i bejta ili Resūlullāhove, s.a.v.s., porodice, vezuju za Ibrahima, a.s., pa čak i za zurrijjet (potomstvo) iz kičme Adema, a.s. Već smo rekli da ehl-i Sunnet izuzetno poštuje sve  ashabe, r.a., da je najbolji među njima bio hazreti Ebu Bekr, r.a., pa dalje kako ide silsila (lanac) Hulefa-i rašidina, da nijednog ashaba mi ne kudimo, ali i ne hvalimo previše, a ne volimo one  koji kude njih – jer time kude Resūlullāha,.s.a.v.s. Ehl-i bejt je u ehl-i Sunnetu ve'l-džemā'atu širi nego u šiizmu; naime, šiije u ehl-i bejt svrstavaju samo hazreti Aliju, hazreti Fatimu i njihove potomke, a ehl-i Sunnet tu stavlja i sve časne supruge Božijeg Poslanika, s.a.v.s. Napomenimo ovdje da imam Džafer es-Sadik, hazreti Alija, hazreti Fatima te hazreti Hasan i Husejn nejmaju nikakvog udjela u pojavi šiizma! (Imam Džafer es-Sadik (u. 148. /765.) bio je pouzdani tābi'īn, jedan od najvećih fekiha Medine, osnivač vlastitog mezheba koji je bio blizak ebu Hanifinom mezhebu budući da su i Malik ibn Enes i ebu Hanife učili pred njim, potomak Muhammeda,s.a.v.s., a po majčinoj liniji- potomak hazreti ebu Bekra itd.)

Kako vjerski reformatori i muslimanski modernisti razaraju islam

Vjerski reformatori i „islamski“ modernisti na pogrešan način tumače i vide poziciju Sunneta u islamu (poneki od njih ga smatraju Resūlullāhovim, s.a.v.s., idžtihadom za ono, Resulullahovo, s.a.v.s., doba), a ponekad bi, čak, mijenjali islam iznutra kako bi, navodno, popravili žalosno stanje našeg Ummeta koje traje nekoliko stoljeća. Najveći broj njih se oduševljava zapadnjačkom civilizacijom, zapadnoevropskom demokracijom, sekularizmom, naučnim i tehničkim progresom, višepartijskim sistemom i tsl., zbog čega pobijaju idžmu ashaba i uleme jednog doba i prevode je kao parlamentarizam, odn. kao opću saglasnost svih članova jednog muslimanskog društva do koje se dolazi u parlamentu. Oni, kao i vehabije i neomutezilije, traže ukidanje svih mezheba ili njihovu kodifikaciju jer su mezhebi, prema njihovome mišljenju, glavni uzrok muslimanskog nejedinstva i podjela.

Mada među njima postoje neke razlike, i jednima i drugima je, osim negiranja ili potcjenjivanja Sunneta, zajedničko što svoja tumačenja islama izvode bez delīla ili dokaza, odn. što islam tumače bi'l-hevā (po vlastitom nahođenju), zanemarujući ona četiri izvora znanja kojima se služe hakiki alimi, a posebno zanemarujući instituciju izvornog idžmā‘a.

Većini njih ne treba osporavati plemenite namjere niti odbacivati njihovu moć u promišljanju islamske civilizacije, ali – oni ne mogu biti autentični tumači islama; oni su najčešće nasljednici mutezilija; oni daju prednost razumu nad Objavom; oni najopasniji među njima nastoje da islam adaptiraju sa-vremenosti, umjesto da sa-vremenost adaptiraju islamu – jer islam je objavljen da bi čovječanstvo vodio, a ne da bude vođen; oni su jedna od onih 72 zabludjele firke koja, što više reformira muslimanska društva sredstvima izvan islama, ta društva sve više propadaju.

U naprijed spomenutim, najrelevantnijim izvorima, uključujući i el-Eš'arijev Meqālāt…, naši studenti, softe i zainteresirani čitaoci pronaći će naučnu argumentaciju za sva navedena i druga vjerovanja ehl-i Sunneta ve'l-džema'ata. O onim pitanjima zbog kojih vehabije najčešće napadaju naš bosanski i balkanski ehl-i Sunnet, kao što je šefa'at, talkin (učenje dove umrlome nakon što se tek ukopa), učenje Fatihe na kaburu muslimana i muslimanke, klanjanje dženazetu'l-gajba, tespihanje (upotreba tespiha) nakon namaza i u drugim prilikama, ‘urf (običajno pravo) u pogledu „koljena“ između kojih ne smije biti udaje i ženidbe itd. zainteresirani istraživači će odgovore naći u Bergiviji (jednoj od kultnih knjiga u vjerskom naukovanju u Bosni i na Balkanu koja se izučavala u svim našim medresama na turskom jeziku sve do 1945.g.) (izdanje kojim smo se mi služili: Resa'ilu'l-Birkevi, Daru'l-kutubi'l-‘ilmijje, Bejrut, 2011.). Ovdje nejmamo prostora za iznošenje te široke građe.

Prevodioci su, slijedeći ukupnu teoriju ehl-i Sunneta ve'l-džemā'ata i svoga imāma, ebu Hanifu, prije nekoliko godina, pod auspicijom Rijaseta IZ-e u BiH, organizirali međunarodnu konferenciju pod naslovom:“ Ehl-i Sunnet ve'l-džemā'at- tradicija muslimana Balkana“. Žao nam je što su intencije i ambicije te konferencije zaustavljene.

Da se to nije desilo, dosad bi bosanska, albanska i općenito balkanska hakīki ulema bar kandidirala neka od projiciranih pitanja i problema koje je muslimanski život na ovim prostorima na svoj neumitni način već kandidirao; mislimo,npr., na sljedeća pitanja: idžmā‘  u našim društveno-političkim okolnostima; ehl-i sunnetski pogled na izborni sistem; dobra vladavina (hukūma saliha) i pokvarena / prigrabljena vladavina (hukūma fāsida); bankovne transakcije i kamata; kriza braka: razvod, pravo žene na traženje razvoda, mentalitet kao uzrok razvoda, šiijski mut'a brak i vehabijska poligamija, monogamija, preljubništvo, bračne veze u viševjerskim (multikonfesionalnim) i/li višenacionalnim (multietničkim) društvima, višeženstvo (te'addudu'z-zevdžāt) kao sunnetu'l-enbijā’, „atomska porodica“, feminizam, seksualna revolucija u 21.st.; međumuslimanski pluralizam; međuvjerski pluralizam i pokušaji vjerskog sinkretizma; kršćanski ekumenizam, itd.

Čitanje i analiza ove el-Eš'arijeve knjige pomoći će svakom našem bratu muslimanu i sestri muslimanki da još dublje sagleda ova i brojna druga pitanja i „znakove pokraj puta“ u našem vremenu i prostoru.

Na kraju, molimo Allaha, dž.š., da podari Svoju nagradu piscu ove knjige ebu’-Hasanu el-Eš'ariju kao i njezinim prevodiocima.

Isto tako, molimo Allaha, dž.š., da posebnom, najobilnijom nagradom nagradi vakifa Velida sina Šemsi-begova Jusufovića iz Tutina /Luksemburga koji je sponzorirao prevođenje i objavljivanje ovog vrijednog kitaba, amin.

Sarajevo-Istanbul, ramazan 1439./2018.

Prof.dr. Džemaludin Latić