„Ipak se kreće!“ U tami teške moralne, društvene, ekonomske i političke krize u Bosni i Hercegovini krajem prošle godine dogodila se osnivačka konvencija prve Nezavisne bh. liste (NBL), koju predvodi načelnik Općine Stari Grad Ibrahim Hadžibajrić.

Na tome skupu učestvovali su – s neskrivenom radošću na licu – građani  ove Zemlje svih vjera i nacionalnosti, dakle: katolici, pravoslavci, jevreji i muslimani. Naravno, pretpostaviti je da je ovdje bilo i sekularnih humanista koji također, na jedan prirodan način kao i vjernici, vole svoju Zemlju i poštuju njezine vjerske i sve druge tradicije.

Posebno je bio uočljiv fra Ivo Marković, osnivač Pontanime (dosl. most dušom, ili bolje: most između duša), sarajevskog ansambla koji je već postao brend ove lijepe, a napaćene Zemlje, koji pjeva sve naše duhovne pjesme, kako one iz džamija, tako i one iz sinagoga i crkava. Sa tim ansamblom naše djece fra Ivo je dosad obišao bar pola dunjaluka i dobio prestižne, međunarodne nagrade,  a gdje god se pojavila, prema fra-Ivinim riječima, Pontanima je dočekivana sa čuđenjem, a ispraćana ovacijama i blagoslovima na brojnim jezicima savremenog Svijeta.

Čini nam se da danas ništa u Bosni i Hercegovini kao taj skup i Pontanima ne može poslužiti kao šlagvort za jedan novi  koncept bratstva i jedinstva naših naroda.

Namjerno podvlačimo ovu prisvojnu zamjenicu naš – jer upravo ona izražava duh te ideje koja je ovoj Zemlji potrebna kao ozeblom Sunce, a koja je odmah tu, nadohvat ruke svakom od nas- kao i svaki čudotvorni lijek koji nam je blizu, ali baš zbog te blizine, mi ga ne vidimo, ili zaboravljamo na nj.

Taj sam po sebi lijepi pojam: bratstvo i jedinstvo različitih naroda, to društveno-političko jedinstvo u različitosti, u mnogima od nas koji smo živjeli u prošlom režimu, pod uvjetom da smo iskreno pripadali vjeri i tradiciji u kojima smo rođeni, budi ružna sjećanja. Zašto? Zato što je socijalistički režim – možda i u plemenitoj namjeri – gušio naše identitetske osjećaje, zbog čega je – ponekad i ciljano! – od mnogih muslimana, katolika i pravoslavnih pravio neprijatelje. Bilo kako mu drago, takav, komunistički koncept bratstva i jedinstva je – propao. Svi znamo kako je završio i svako ko ima zrno soli u glavi zna da je propao ponajprije zbog toga što nije imao osjećaja za naše različitosti, što je želio da nas uniformira, što je u nama gušio vjersku i nacionalnu svijest, što nas je asimilirao u neku amorfnu masu itd. Gluho i daleko bilo, i tačka!

Upravo zbog toga je jedan od najlucidnijih umova koji su stvarali Jugoslaviju i njezin koncept bratstva i jedinstva, Milovan Đilas, nakon što je sagledao katastrofalne posljedice u koje je Zarobljeni Um gurnuo jugoslavenske – a posebno bosanskohercegovačke – narode, dakle, u svojoj ispovjedničkoj fazi, nakon izlaska sa osmogodišnje robije, rekao znamenitu rečenicu:“Mi svoje razlike ne smijemo poništavati, ali ni prenaglašavati!“

NBL je pošla upravo tim putem, i svaki razuman čovjek sa ovih prostora koji u sebi ima makar jednu škramu ljudske saosjećajnosti, nakon svega što nam se svima desilo, a posebno pri pomisli da bi nam se opet moglo desiti u još strašnijem i sve strašnijem obliku, podržat će ovaj koncept i blagosloviti ga usrdnom molitvom svoga srca. U sljedećem javljanju obrazložit ćemo šta bismo mi koji smo muslimanski građani ove Zemlje mogli donijeti ovom konceptu na dar.

 

Prof.dr. Džemaludin Latić, septembar, 2018.