TARIH ZA DŽÉHVU

 

U svome radu Prilozi proučavanju naših narodnih pjesama (Sarajevo, 1953.) Alija Bejtić piše:

„Pjesma Na Ophođi prema Bakijama (kazivala Dževahira Nuhbegović, rođ. Dutbegović, Sarajevo) spada u najpopularnije sevdalinke Sarajeva i čitave srednje Bosne. Uz pet posve sličnih varijanata te pjesme s isto toliko imena djevojke Fazlagićke (Zlata, Fata, Ajka, Safa i Džehva) sačuvala se u narodu i tradicija prema kojoj se ta mnogoimena djevojka Fazlagićka prije poldrug stoljeća udala za sarajevskog kadiju i nekibul-ešrafa Nurudin-efendiju Šerifiju.“

U nastavku Bejtić piše da se ona zvala Ćamila ili Ćamka te da je bila kćer Omer-bega Fazlagića, sarajevskog musellima, čija je bila čitava Ophođa, omiljeno izletište Sarajlija na lijevoj obali rijeke Mošćanice.

Ova pjesma je nastala prije 1791.g., kada se Ćamila već bila udala. Mustafa Nurudin-efendija je imao imanje u Posavini.

Ćamila je umrla 1841.g., a tarih na njezinom nišanu ispisao je njezin sin Fadil-paša, čuveni divanski pjesnik, od koga vode porijeklo sarajevski Šerifovići, nekibul-ešrafi, tj. nasljednici hazreti Hasana i Husejna.

Sevdalinka -najljepša ljubavna pjesma u svjetskoj književnosti

Spomenutu sevdalinku Na Ophođi prema Bakijama čitalac će naći u svakoj antologiji ovog bošnjačkog i bh. nacionalnog blaga, a moja generacija je odrasla uz emitiranje ove pjesme na talasima Radio Sarajeva. Pjevale su je, koliko ja znam,  i pokojna Nada Mamula, i rahmetli Zehra Deović, možda još poneka legendarna interpretatorka sevdaha. Pjevale su je poravno, sa nekim mekamom koji je bio prikladan samoći djevojke koja doziva svoga dragog. To „poravno pjevanje“ nastalo u našim starim varošicama i mekami koji su u Bosnu došli iz tedžvida (ispravnog i ukrasnog učenja Kur'ana, sa nizom meddova – dugih glasova i drugih ukrasa) u vrijeme formiranja šehera, posebno šeher-Sarajeva, sinteza su muzičkog ruha sevdalinke, kao što su je, u tekstovnoj podlozi, formirali srednjobosanski i islamski svijet, ambijent, leksika i motivi.

Neprolazna pjesma sa jednim od najljepših motiva ukupnog ljubavnog pjesništva u svjetskoj književnosti: usamljena Džéhva, dok žanje pšenicu ili ječam na strmim Bakijama, gleda u to klasje, pa gleda u Mošćanicu, pa pjeva: Mošćanice, vodo plemenita, / usput ti je, selam ćeš mi dragom,/ il’ nek dođe, il nek me se prođe!/ Nek ne kosi trave pokraj Save,/ pokosiće moje kose plave!/Nek ne pije Mošćanice hladne,/ popiće mi moje oči čarne. – Tako izraženu čežnju: takvom alegorijom („razlivenom mefatorom“) u kojoj se porede klasje zrelog žita i duge, plave djevojačke kose, te zelena voda Mošćanice i njezine oči iste takve boje, i čitava jedna radnja: žetva u ljubavnoj čežnji i samoći lirskog subjekta – takav poetski izraz, sa takvom umjetničkom jedrinom i skladom, teško će se naći u bilo kojoj nacionalnoj književnosti!

Džehva kao arhetip

Pisac je, naslanjajući se na poznati motiv iz vlastite nacionalne književnosti, napisao jezgrovitu ljubavnu pjesmu  –  u 21. st., kada se na evropskom kontinentu gase i ljubavna čežnja između muškarca i žene, i brak, i porodica, i ljubav prema djeci, i ljubav prema roditeljima…, a nude se nemoral, nevjera zaljubljenih, čak i seksualne nastranosti, lascivnost, opsjednutost tijelom i samo tijelom žene, i to žene koja ne čezne za djecom, već za plažama, golotinjom i sramotom, koja ne čezne za brakom i mužem, već za provodom i „partnerom“, itd.

Naslanjanje na motive iz nacionalne ili svjetske književnosti je sasvim uobičajen književnoumjetnički postupak, poznat svakom studentu književnosti, koga je N. Fry nazvao prenošenjem arhetipova, od kojih je, po njemu, satkana sva književna umjetnost. (Najpoznatiji primjer takvog prenošenja je Šekspirov Hamlet –  tragedija u čijoj osnovi leži nacionalni belgijski mythos najjednostavnije strukture, koga je najpoznatiji dramski pjesnik prenio u svoju složenu tragediju.)

Ja sam prenio  isti svijet ljubavi, ljubavne čežnje, želje za evladom itd., iz sevdalnike Na Ophođi prema Bakijama. Ustvari, ja sam napisao drugi tarih istoimenoj odivi. Prvi joj je, kako vidimo kod Bejtića, napisao njezin sin, Fadil-paša, posljednji bh. divanski pjesnik. Tárīh  (od ar. erreha – prolaziti, ali i čeznuti za onim što prolazi ) – poznata je lirska vrsta kojom se od zaborava otima nešto dragocjeno, posebno neka dragocjena ličnost, kakva je, nesumnjivo, bošnjačka Penelopa Džehva Fazlagića (ponekad i Atlagića)- rahmet joj duši.

Remek-djelo Armina Muzaferije i njegovog tima

Zajedno sa svojim kompozitorom i aranžerima, Armin Muaferija je, svojim bosanskim  glasom i tonalitetom, došao do sklada ili umjetničkog jedinstva svih elemenata ovog djela.

Uz to, Armin je, baš na Kurban-bajram, donio i spot sa velikim glumačkim talentom, Rešadom Strikom, i prelijepom „Džéhvom“ – Berinom iz Sandžaka. Tu je i uvod Mustafe Širbića, sa njegovim izvanrednim glasom, ali i sa greškom koju od ovog naratora nikada ne bismo očekivali. Naime, on potpuno pogrešno izgovara naše nacionalno ime Džéhva,  koje se izgovara kao i Fáta, Zláta, Sáfa…, dakle – sa dugouzlaznim akcentom na prvom slogu, a ne nikako sa kratkosilaznim Džèhva. „Ako mi dopustiš da promijenim samo jedan ton u nacionalnoj muzici, ja ću ti promijeniti vlast,“ zapisao je Platon u svojoj Državi ističući da je muzika jedan od nacionalnih simbola Države i najutjecajnija od svih grana umjetnosti (dok je Poeziju stavio na njihov vrh). Platon, zapravo, govori o utjecaju koga zajedno čine Poezija i Muzika i u kome su svaki akcent i svaki ton iznimno važni.

Opasnost od jednog pogrešno izgovorenog akcenta

 Izgovaranje ovog divnog, tradicionalnog bošnjačkog imena Džehva sa kratkosilaznim akcentom odraz je kompleksa inferiornosti koga susrećemo kod ogromnog broja Bošnjaka koji imitiraju građane iz drugih kultura… stideći se svoga imena i svoje tradicije. Takav Mustafa Širbić sigurno nije i ne može biti, ali, eto, nekako je u tome uvodniku došlo do greške koja baca opasnu i ogromnu sjenu na ovo remek-djelo zbog koje bi ga Platon izbacio iz naše bosanske Države.

Također, Hajrudin ne znači „onaj koji se vraća“ – kako stoji u istom uvodniku– nego, brate, to staro bošnjačko ime znači: dobro vjere, islama.

Otkud tolika ženska čežnja

Hajrudin je novi arhetip bošnjačke nacionalne ljubavne pjesme, sevdalinke. U nekoj drugoj sevdalinci on odlazi na svoja daleka imanja pokraj Save, ali, kao arhetip, Hajrudin je i ratnik. Odakle onoliko ženske čežnje u sevdalinci? Pa zbog ašika koji odlaze na daleka ratišta, za kojima Džehve, Almase, Džafer-begovice, Fate, Zibe…, čeznu po svojim avlijama i na svojim haremlucima, ili uz pšeničicu, sitno sjeme, šimšire, zumbule…, ili za đerđefima…Mnogi od njih se nikada nisu vratili kući! (Od nekadašnjih 75% Bošnjaka, koliko ih je – prema istraživanjima dr. Enesa Pelidije, historičara – bilo u Bosanskom pašaluku, usljed kuge i ratova, Bošnjaci su spali na veoma mali procent u posljednjih dvije stotine godina.) U našoj tradiciji, posebno u sevdalinci, muška glava je rijetka, dragocjena, voljena… U sevdalinci, tu ljubav prema „Hajrudinu“ izražavaju i majka, i babo, i sestra, i ljuba.

Bakije- kultno mjesto naše historije

Radnja naše Džehve  odvija se na jednom kultnom mjestu naše ukupne bošnjačke povijesti: na Bakijama, toponimu koji dolazi od arapsko – turskog adverba bāqijen, što znači: zauvijek. Naime, kada je došao do iznad današnjeg Sarajva, sultan-Fatih – Allah mu dao džennetske palače – noseći nam islam, noćio je dvije noći iznad ovog našeg današnjeg šehera… gdje je čekao da njegov šejh, Ak Šemsettin – Allah mu posvetio tajnu – klanja istiharu i dā mu izun (dozvolu) za ulazak u nj, kada ga je, sa ovog uzvišenja ugledao, ushićeno je povikao:-Baki, baki! –  što znači: Neka Allah, dželle šanuhu, dadne pa da u ovome mjestu i u ovom narodu islam živi baqijen – zauvijek. A kada se susreo sa našim precima, dobrim Bošnjanima,  koji su ga toplo dočekali, rekao je:-Sretoh vrelo najljepše ljudske vrste!

„Svoje kose plave režeš“

Lijepa Džehva i Hajrudin su od te vrste: ona je plava, Hajrudin je plav (kao i većina Bošnjaka, čiji su ten i kosa svijetli zato što žive na visinama i lahko preplanu na suncu), pa Džehva – kako u originalu stoji u mome lirskom medaljonu – pod srcem, u snu, plavog nosi sina. Hele nejse. Bošnjaci se vole u islamu, po Sunnetu, čiji nam je sāhib, alejhi's-selam, poručio da se ženimo „onima koje vole i koje vole da rađaju“. Ljubav je za njih ibadet, a ne grijeh, ašikovanje (od ar. ‘ašk, ‘išq – ljubav), a ne zabavljanje. Žena koja voli u ibadetu – takva je bila Džehva, Ajka, Ćamka, Safa, Fata… Fazlagića, takve su bile naše nene i pranene, vjerne žene…, toliko vjerne da, u samoći, režu svoje duge kose, pletenice pod tankim šamijicama. (Toga motiva nejma, na izravan način, osim u mutnoj aluziji na kraju, u sevdalinci Na ophođi prema Bakijama.) To je, najvjerovatnije, običaj naših žena iz predislamskog perioda Bosne- jedan simoblični čin kojim se izražava tuga za dalekim ili izgubljenim dragim, čin kojim se poručuje: Ako vas, pletenice moje, nejma ko gledati (i milovati), onda mi i ne trebate, pa da vas porežem! – Platonove Grkinje su na isti način izražavale svoju tugu za izgubljenim muškarcem, kao što taj simoblički čin susrećemo u mnogim drevnim kulturama.

No, vjerni su bili i naši preci, Hajrudini, koji  vole svoje ljube, i zbog njih vole svoju zemlju, svoje opjevane: Bakije, Fazlagića Kulu, Bišće, Prijedor, Banju Luku, Mostar, Trebinje, Gornju Tuzlu, Taslidžu, Moćevčić, Novi Pazar, Akovu, Podgoricu, Boku Kotorsku…, odakle je Sejdefa, o kojoj ćemo pisati nekom drugom prilikom, inšallah.

 

 

Džemaludin LATIĆ