JESENSKE PJESME

 

   BOŽIJI KIST 

(mesnevija)

Gledaj tu ruku koja polje šara:

njezinom kistu zbilja nejma para!

 

Što god je u svom stvorila um'jeću –

svemu je dala šarenu odjeću!

 

Kad se, s proljeća, život opet javi,

listu i osi… sve boje nabavi,

 

ali i kad dah od jesenskog mraza

kratkom veselju najavi odlazak,

 

novih se boja ista ruka laća:

da rastanak bude l'jep, i bez plača.

 

Pa ‘vako mudri Lukman zborio je:

Onaj ko smisli ove divne boje

 

i ko šara njima ovaj sv'jet c'jeli

kada smo tužni i kad smo veseli,

 

kol'ko On ima još svjetova čarnih

koje još nikad nismo upoznali!

 

Kakvo li lišće koje tamo cvjeta,

koje ne pozna ni studi ni ljeta,

tamo

          sada

                   pada…?

 

GDJE VAŠA SEJDEFA BOLOVAŠE 

 

-Laste, odakle dolazite vi?

-S mora.

 

-A gdje je to more vaše,

gdje su vaši Pridvorci?

 

-Dolje odakle Sunce se rađa

na vidiku, k'o nova, žuta lađa.

 

-Laste, a gdje to selite se vi?

-Na more.

 

-A gdje je to more vaše,

gdje su vaši topli krovovi?

 

-Dolje gdje Sunce u vodu tone.

-A gdje to Sunce u vodu tone?

 

-Gdje vaša Sejdefa bolovaše,

 s dušom se svojom rastavljaše.

 

Mi smo joj vodu donosile,

iz grla bijelog jē pojile.

 

Njezinu pjesmu otežemo

kad god se s Pridvorcima rastajemo.

 

POD KIŠOBRANOM 

 

On jutros podig'o je kišobran

nad svoju glavu,

i još ga nosi.

 

Šetači se čude, jer je kiša prestala davno

i sunce svjetluca u bagremova kosi.

 

On ne vidi šetače, ne zna za sunce,

za njega kiša i sad pada.

 

Sa svojim mislima, sa svojom čežnjom,

on šeta iznad sivoga grada…

 

    MAJKINA BAULA

 

O, najdraža dušo,

čije me oči gledaju sa onoga svijeta

kao što Sunce zemlju gleda,

 

o, majko moja,

čije lice, kad stisnu tmine, svaki puta sine,

 

kada me obuzmu bolovi od ujeda

poskoka i šarki ljudskih,

 

kada na moju glavu krenu morije i psine

sa svojom čeljusti,

 

ja, makovo zrno, nasred pustopolja štap mršavi,

na mećavi surovog života,

 

prilazim tvojoj bauli sa cvjetovima plavim

i oko nje se svijam. K'o uboga sirota!

 

U tvojoj bauli stanuje tvoja duša k'o tunja,

o, Božija evlijo!

 

Tvoje ruke preslažu njezine sofarbošče,

čevrme, šamije, peškire…

 

Tvoji safuni zauvijek po našoj kući mire,

bejturan mirise gorke rasij'o…

 

O, majko moja,

 

tvoje oči svete

u svakom baulinom leže ružmarinu:

iz njih me griju a odasvud svijetle!

 

Eto, još jednom ti dođoh,

i ti se još jednom osmjehnu svome prvome sinu

 

kog si kraj baule mila, njegovala

sve dok se lampa sama ne ugasi –

kao Merjema Isu kraj jasala…

 

Ah, Bog onima koje voli tajno

daruje holuju pa ih iz nje spasi!

 

   U JERBASMAMA 

 

Jesen je pozvala voće da pada,

a koja ostane – u lišću da se smije.

 

Pozvala ose da se goste.

 

Otešćala od slada,

jerbasma se na suncu njezinome grije.

 

(Još malo pa eto Kasuma,

kišā i vjetrova koji grane lome,

kada se, sredinom nedoglednog druma,

vije list, usamljen, u danu sivome.)

 

„On je preda me izaš'o na put…,“

u vrhu krošnje govori neko.

 

(Prekrio ga roj kruške drage žut.)

 

„…a ja sam ga na kosu doček'o!“

 

„A kako si pobig'o?“ pitanje se čuje

iz povaljane zobi, kraj punih sepeta.

 

Ah, to otac sinu sa kruške kazuje

zgodu sa medvjedom nekog davnog ljeta!

 

   TETKINA DIVANHANA 

 

Ona je sva u cvijeću,

a ono sa nje visi, smiješi se i cvjeta.

Ono me prvo pozdravi

kad bahnem u avliju,

kad dođem tetki iz bijela svijeta.

 

Na namirisanoj divanhani,

žènē se zumbuli razdragani

i udaju se latifice,

a jengije im menđušice…

 

A kad se vratim u dalek grad,

ja vidim đurđin u suzama

i premilu lica blijeda:

 

tetka je opet s ibrikom sama

i stalno na brijeg visok gleda.

 

   KUMRIJINI NAPJEVI 

Alija Dubočanin savjetuje mladog pjesnika

 

 Riječi ne mogu nositi svoj teret,

i zato ga ostavljaju kao svlak

na pola puta, il’ još ranije.

Ono na što ciljaju- iza oklopa se stere.

 

Uzmi govor kumrije za primjer:

Ona samo vuče svoga traga znak

vješto skladajući tonove i rime,

a svijet koga probudi u nama – beskrajan je,

i dok vali njene glazbe fine

održavaju ga, riječi jedva stoje na svojim ljestvama.

 

IZ SOBE MOJE SESTRE

 

Pred slikama Safeta Zeca

 

Na stolu – zdjela, u njoj šeftelije.

Dunja za ružmarinom.

Zarovi nabrani u trokut.

 

Sestra otvara prozor: nek uđe mlaki propuh.

Miris iz vaza dopre do avlije.

 

U prozor hrupi raznobojna šuma

i više nje plavi vis!

Na česmi prššššti mlaz.

Sa grana stižu dživ-dživ pozdravi.

 

Bršljan, gust, visi niz kolje.

Blag je zrak. Sunce napušta polje.

A voćnjak miriše: orah razobručen.

Vika djece iza susjedove kuće.

–

 

 

Džemaludin Latić je jedini pjesnik u bh. literaturi za mlade koji je najiskrenijim, najposvećenijim i najčišćim damarima svoje duše ispisao pjesme u kojima su stihovi posvećeni Stvoritelju.

Mirsad Bećirbašić

 

Kao pripadnik bošnjačke nacije i islamskog vjerozakona, Latić u svojoj poeziji ističe značaj zajedništva i iskazuje poštovanje prema svim religijama i svim narodima. On apostrofira sve ono što narod Bosne i Hercegovine čini jedinstvenim.

Vjekoslav Vukadin

 

Ove pjesme Džemaludina Latića mogle bi poslužiti kao paradigma za definiranje bošnjačke poezije i bošnjačkog pjesnika.

Prof. dr. Alija Pirić