ZIMSKE PJESME
(iz više zbirki istog autora)
BALADA O MEDVJEDICI
Davno – hej, drvoredi su triput već od studi svisli!
čekali smo voz u gradu u kojem sad brojim minute.
Zadugo došao nije i bili smo ljuti, pokisli.
A kad se pojavila iz hudžeričke žbuke,
ta košara svjetlosti raštrkane, žute,
pisnula je, a mi smo, na pozdrav, u vis digli ruke…
Sad smo razdvojeni. Čuvaju me šmajseri i žica!
Svake noći, u pola dvan'est, slušam: isti voz
zove nas i traži po hladnom gradu, tužno buljeć.
Ljutita što nas već jednom nejma, hukne
i niz mrak se truntavo odvuče, putem bijelih tračnica,
sa svojom kikom i sapima, vukući kulje,
medvjedica kojoj su oteli mladunče.
A ti – gdje si sada? Umotana u šal, na kojoj stanici zebeš?
Pčelice promrzla sred pusta ulišća!
Ni ove noći, ni neke iduće noći,
ni u sva svitanja plava, o! – nijedan voz neće obradovati tebe,
neće ti donijeti ništa – osim dalekog piska,
po srcu biča krvava.
I PUST JE GRAD…
Zatvor u Foči, pokraj ćuprije;
gazimo cjelac, mećava bije!
Vjetar pahulje, nas sudba vije!
Šmajser za žicom kolonu prati!
„Mladi će Mjesec opet blistati!“
O, kako sporo ovdje noć stiže!
U tmini, sami, Tebi smo bliže;
zemaljske snove srce užiže…
Ti slamaš b'jesna, čuvaš nejaka;
svjetlo se vidi samo iz mraka…
***
Samuju sada hladne ćelije,
tužne su tihe, male džamije,
i pust je grad – jer nejma Alije…
„Na ovaj put ko s nama kreće,
i bez nas sviju, sâm biti neće!“
PROSINAC U SALZBURGU
Slazivši niza kam planine,
ispod jelika s pelerinom,
u nepregledno more tmine,
u dol gdje svjetla sa tišinom
primahu anđele svetih noći,
gdje Majka tješi, a Sin plače,
nas dvoje, vjerni suštoj Jednoći,
čusmo poriv u kom se zače
govor o toj dolini suza,
iza koga, kroz klanac uzak,
stupaše stidljiv allegretto…
Ono što slutnja glazbe sama
kaza nad tužnim orguljama
prolomi se u nama netom!
ŠUŠTANJE SNIJEGA
Putujemo Lađom nas dvojica;
otac prtinu gazi:
samo mu čizme vidim,
sad jedna, sad druga stupa po stazi.
Sjeverac oštri šiba od Glíbā,
ne da otvorit’ oko,
jedna pa druga čizma
potone u cjelac prhki duboko…
I sad šuštanje snijega ja čujem
čim se planine zabijele.
O, gdje su, o, gdje su to
mog oca vijavice odnijele?
ZIMSKA MOLITVA
Ahmedu i Muhammedu
Bože, kako Si veseo!
Tvog se neba krošnje tresu!
Tvoje ruke iz berača
sipaju perje u kósom plesu!
Uh, kako šišti veljača!
Dva jelenka, dugonoga,
pod jastuk zavlače glave
strepeć’ za nekim bez krova svoga
u bijelom bijesu mećave.
Ko ono kevče, ko traži spasa?
Ko sad se previja, a ko reži?
Ko plače bez suza i bez glasa,
ko od koga niz cjelac bježi?
Onom kome je sad do lova
okreni pamet na drugu stranu,
a onog ko drhti od oštrih kljova
sakrij u lógu ušuškanu!
Jelenima spusti sijena –
k'o pahuljā iz nebesa!
Za izgubljenu, slijepu štenad
pronađi komad mesa!
Zecu donesi slatka lista,
zašeperaj ga u kòšaru,
a koru napuni rojem glista
djetliću, kósu i češljugaru!
* * *
Ah, umorile se pahulje žive,
al’ još odnekud, prhke, vrve.
Dva jelenka miluju grive
i vabe tople nozdrve.
NAŠA KUĆA STARA
Potrčaše potoci, prođe zima jaka.
Proljeće istjera stanare s čardáka.
Na prozoru spazismo letače pirgaste,
a pod krov nam dođoše komšinice laste.
Na tavanu kùmrija od svitanja guče
zibajuć’ u bešici mršavo golupče.
Jednog jutra mačići gore zacviliše.
Nigdje mace, a Gígo ispred praga kiše.
Tri jutra smo nosili u bàkrici mlijeko
dok ih Papučarka ne sakri daleko.
Ko god dođe naša kućica ga skrije.
Kome je zima – neka se ogrije.
***
Naša kuća stara raširi kapute
čim s planine polete vijavice ljute,
kad se mraz u čizme do peta uvuče,
a dim plavi šal do oblaka vuče.
Koga je strah – u nju nek pobjegne,
nek pronađe mjesto i u mraku legne.
A ko čuva kuću pod brdom, u stranama?
Jedan jasen, sa širokim granama.
SVIRAČ NA ULICI
Zima već šalje palamare
iz svoje bijele domovine, ljute…
Umotani u kape i kapute,
ni za čim prolaznici ne mare
osim za šoljom toploga čaja –
da zadihana pluća zgriju,
a mali svirač, iz nepoznatoga kraja,
svira im veselu melodiju
ukraj ulice, napola bos:
Oj, djevojko pod brdooom,
haaaj, sapni puce pod grlooom!
Za jednu paru žutu il’ bijelu
sa svojom starom harmonikom
on nas sviju zagrija jutros
ne okrenuvši se pritom nikom!
I dok sam zamicao u šinjelu
niz bulevar šutljiv, hladan,
otposlah pozdrav svome selu
gdje niko nije bos ni gladan.
KAĆUN
Ti si ustao
Sâm
U bijeloj
Il plavoj kóši
A još je doba mraza
Tri kralja proljeća
Ovdje
Nisu došli
I tako čist
I nevin
Nikog se ne bojiš
Svoju sudbu
Sâm
Pod nebesim’
Krojiš
I tako čist
I nevin
Sanjaš
Pobjedniče
Prije tebe
Umrijet će
Sve što kasno
Niče
Džemaludin Latić
Najnoviji komentari