VEČERNJE PRIČE O ALIJI ĐERZELEZU

 

Navečer, iza jacija, kad sova počne negdje da hukti,

prije odlaska u haljine, dok u peći vatra posljednji put hukti,

dédo je počinjao svoju čarobnu priču od početka

kako je nekad ovdje bilo more, koje je neka velika rijeka

odvukla do Banje Luke, u neke nepregledne ravnice,

i kako su, od njegovih bijelih đèmija, ostale luke i halkice

po brdima, a vesla po polju…

 

I sve je nekada bilo ostalo pusto, nikoga nije bilo

osim gavranova po starome kolju…

 

A kad su ljudi, s konjima, u koloni, došli iz daljine,

jedni sa mora ( naši preci), a drugi sa súrē Kùnare-planine,

počeli su da se tuku, jedni drugima zemlju i žene da otimaju,

i tako je počela prva krvava bitka u našem mirnome kraju…

I kad su naše dušmani bili stisli opkolivši ih između Túra i Kíka,

najednom su čuli doboše, najednom se prosula silna ratnička vika…

 

A to je bio Đerzelezu Ale, na čelu svoje vojske, na bijelome hatu,

s neprobojnom majčinom košuljom, s kopljem i mačem i sa tokama u zlatu!

I on  pobi dušmane, otjera ih iza sedam gora, i ne htjede da se vrati,

gajb se učini, ne zna se kako je tačno bilo, ko će sve da pamti…

Dédina me priča useli u san: pred mnoštvom jahača

usnih Alu kako nam se na svom dóri vraća.

Pridvorci, 2012. (Careve oči)

 

DOK PADA SNIJEG…

 

On trusi, trom, vrveći iz svemirske mješine,

uspavljujuć’ sve zvuke – i sve krike! – ovdje, dolje,

navlačeći jorgan bijele i daleke tišine

na brda, na selo u magli i na pusto polje –

dok uzde vjetra, u mraku šuma, zategnute stoje.

 

O, kakva svečanost! O, ta muzika najvišega sklada,

nečujna i nježna kao runolistove vlati –

što se, dok plovih s pahuljama, javi iznenada

i ponese me uvis, ka Tajnovitome Nebu –

mome me životu zatrpanom vrati

i razbudi misli od ljetos što zebu!

Pridvorci, 2007. (Kćeri svoga porobljenog naroda)

 

 

„SVE PROĐE SEM BOLA“

Aleksandru Bloku

 

„Jer prođe mladost, sve prođe sem bola…“

Gledam niz polje i iznad borija…

Tvoj lik nestane iznad moga stola,

javi se nad njima, k'o lijepa Marija…

 

pod plavim plaštom…, blijeda u licu… –

kao kad si, izgubljena u noći,

uz tanad vjetra, niz zimsku vijavicu,

u strahu pitala zar neću ipak doći…

 

I krenuo sam,… našim putem vijugavim…

I zvao te… svoje mladosti plačem…

Al Život bî jači od naše ljubavi,

taj život što od sebe tjera nas korbačem!

 

Ne htje ni da ti ponese moje zadnje pismo

da znaš kako sam u krčmi izgar'o…,

u strasti …, bez ičeg svetog,…sa Iblísom…,

e, moja muslimanko pod zàrom!

Pridvorci, 2012. (Careve oči)

 

KOGA TO, U NOĆI, ZOVEŠ

 

Koga to, u noći, zoveš,

dok zvijezde mriju u daljini?

 

Ti pališ svijeću moje duše

što sama plovi po pučini

 

po čijoj bura horlja tmini…

 

Koga to, u noći, zoveš

da se u tvojoj kući zgrije?

 

Tek u ta doba moja lira

Iskona spozna melodije,

 

koje joj blijesak dana krije…

 

           Pridvorci, 2007. (Kćeri svoga porobljenog naroda)

 

ZENIČKO BDJENJE

 

U noći – neko upali svjetlo, otvara prozor, diše

u domu iza kestenova starih.

Pažljivo puše vjetar. Pristižu poštari

zime, polahko, na staklene niše.

 

U sobi, bezbelli, toplo je. Zbori

pećica s tišinom, sahatom i koracima.

Smiju se zidovi, čaše, stvarčice po budžacima…

Tome što u tili čas nesta misao na čelu gori.

 

Bez sumnje, prešna misao, lahka: s vrata

bahnuće ljutit il’ blag, za sahat ili odmah sade?

 

O, sretan je taj neko – jer on još ne znade

kako je malehan rastoj od sreće do taksirata.

Zenica, januar 1984. (Dome Davudov)

 

SMEĆE

 

Smrdi po kontejnerima i možđane grize;

dime se zavoji, kese, oglodano voće…

Jedna žena skuplja kartone i klize

virkajuć’ u brda – otklen svinja Smrti rokće.

 

Sa prozora solunari čade.

Negdje cvrči dijete, neko Boga psuje!

 

Vrisak žene u podrumu izbjegličke zgrade!

 

Starac pred ulazom čuči, puši, rukom odmahuje.

 

Dok se jedna dama, s rasklimanim plećem,

ponosna na svoje gojno meso,

uza smijeh što eksplodira u ulici tijesnoj,

odnekuda vraća, ili nekud kreće.

Sarajevo, mart 1994. (Škripa vratnica)

 

 

KOSTOGUTOV

 

  Omeru Nakičeviću, „M.M.-u“

 

Ne znam za strah, od nje – sve sam dalje

čak i kad me u Čeki otpišu.

Kost-i-kožu primam k'o uzdarje,

kao vrijednost jedinu, najvišu.

 

Noć je. Bura! Kao iz rukava

mećava iz crna neba sipa!

Sred bolničke vriske – Zoja spava;

ćutim jeku srca i polipa.

 

Iza mene škripnuše vratnice

k'o rešetke u sedam pred krugom,

 

i ja stupih – u logor bez žice

nepoznatom željezničkom prugom.

***

Drhte ptice i jezera mala;

uz njih – vjetar liže rane breza.

Sviće zora, hajka se stišala:

život čeka uskrslog uljeza.

Sarajevo (Buča Potok), zima 1986. – zima 2007.
(Kćeri svoga porobljenog naroda)

Džemaludin Latić