Sada kada je stala na kolosik koji vodi u europske integracije, Bosna i Hercegovina i njezino izparcelisano družtvo neminovno će ući u proces epohalnih promina. Među tim prominama naći će se i ona u njezinome jeziku, prije svega– u standardnojezičkoj normi toga jezika, ili: tih jezika – kako se oni tretiraju u državnom, federalnom i kantonalnim ustavima.
To stoga što slovo i duh povelja na kojima je utemeljena Europska unija kao i savremena sociolingvistika varijantnost (a ne homogenost!) vide kao temeljnu odliku jezičkih sistema. U najširem smislu, varijantnost odslikava duh savremenog svita Zapada: u konceptu demokratskog družtva, u postmodernoj Umjetnosti i Filosofiji…, di „sve što živi – i treba da živi“(V. Milošević), di svaka formai ideja (savremena filosofija naročito insistira na tzv. „starim idejama“ koje su u prošlom stoliću „prebrzo i nekritički odbačene“) koje su živile u prošlosti imaju pravo da se afirmišu i žive, da se nadograđuju i oplođavaju u savremenosti, itd.
Ali, kad govorimo o jezičkoj materiji u bh. družtvu i o državnoj jezičnoj politici, onda moramo konstatirati da je nad temeljnim jezikom ove zemlje: njezinim, bosanskim, ikavskim jezikom, izvršeno nasilje najgore vrste: hegemonska homogenost,odn. lingvocid, koji traje tačno 170 godina – od čuvenog srbsko-hrvatskog Bečkog književnog dogovora (1850.g.) i koji je- sudeći po ustavnim rišenjima i drugim družtvenim faktorima- politički projiciran tako da se dovrši u narednim desetljećima – mimo volje bosanskog naroda!
Prema iztraživanjima najznačajnijih bosanskih historičara, paleografa, dijalektologa, lingvista, književnih historičara, historičara bh. kulture (N. Klaić, H. Kuna, M. Rizvić, M. Hadžijahić, I. Lovrenović, Dž. Jahić, S. Kadić i dr.), kao i inozemnih (Norvežanin Svein Mønnesland, na primjer) koji su nam poslužili u oblikovanju osnovnih teza za ovaj tekst, ikavski je „najstariji jezički idiom u Bosni i šire,“ „izvorni prirodni jezik prvih stanovnika Bosne slavenskog jezika – Slavenoilira, Bošnjana“ (Kadić u svojoj studijiBosanski jezik između lingvocida i lingvosuicida, Planjax, Tešanj, 2014.). Prema istom bos(a)nisti, a na temelju iztraživanja N. Klaić, prije svih drugih (v. njezinu Srednjovjekovnu Bosnu…,'Eminex’, Zagreb, 2005.), Bošnjani su svoj ikavski jezik donili iz prapostojbine (di god ona bila) i na njemu, u 6. viku n.e., jezički slavenizirali preostale Ilire Bosne.
Nekropola-stećaka-Kik-‒-Pridvorci
„Dokle god su doprli i gdje god su živili Bošnjaci (naslidnici „dobrih Bošnjana“ – op.a.), nosili su svoj ikavski jezik i govorili njime. A dokle se razprostirao, prostor na kojem su živili Bošnjaci obilježen je nekropolama stećaka, ekskluzivnim srednjovjekovnim bosanskim nadgrobnim spomenicima. Mapa tih nekropola…poklapa se u milimetar sa mapom srednjovjekovne bosanske države kralja Tvrtka (Bosansko kraljevstvo).“
O tome jeziku svidoči najstarije bosansko pismo zvano – kako Bog zapovida, jà kako drugčije- bosan(č)ica, kao i svi najstariji jezički spomenici nastali u Bosanskom kraljevstvu od sredine IX. vika do njegova pada 1463.g., posebno povelje njegovih vladara, počam od Bana Kulina, priko kralja Tvrtka do zadnjeg od njih – Stipana Tomaševića. Stari vokal i znak jat u starobosanskom jeziku – kako je uztvrdila (autorova) profesorica, pokojna Herta Kuna (v. njezin radO tekstovima na narodnom i crkvenoslavenskom jeziku: ćiriličkim, latiničkim i glagoljskim, u: Starija književnost, I, Sarajevo, 1974.) – imao je glasovnu vrijednost i, a ne ije ili je, kako su, za potrebe velikosrbskog pokreta, tvrdili Vuk Karadžić, reformator srbskog jezika, i njegovi epigoni. Njihove neutemeljene, čak apsurdne teze i danas guslaju svi srbski i hrvatski lingvisti i diplomati koji rade na rušenju Bosanske države.
Sada se postavlja pitanje: A šta bi sa tim bosanskim ikavskim jezikom, di se zagubi, ima li ga danas digod?
S. Kadić tvrdi da je taj jezik doživio nekoliko povijestnih udara koji su rezultirali njegovim povlačenjem, posebno u iztočnom dijelu „Kraljstva bosanskog.“ Prvi udar dogodio se u vrime „istočne renesanse“ (Č. Veljačić), kada je bošnjačka elita, očarana osmansko-islamskom civilizacijom, krenula pisati na orijentalnim jezicima zanemarujući svoj drevni, materinski jezik. Tek će pojava arebičkog pisma i književna djela koja su napisana na ikavici unekoliko spasiti obraz istoj toj eliti. Međutim, mnogo teži udari na bosanski ikavski uslijedili su nakon „istrage poturica“ i kasnije nemilosrdne „podrazumijevajuće prijetnje“ u kojoj su Bošnjaci živili od poslije Karađorđevog „ustanka“ (1804.) i u kojoj i danas žive.
Jednostavno, od tada do danas bosanski ikavski jezik je postao amblem Bošnjaštva, po kome se njegovi govornici razlikuju od svih ostalih Slavena na Balkanskom poluotoku. Posebno njegov „princip haka“ (slovo h iz starobosanskog jezika kao i posuđenice iz orijentalnioh jezika) te njegov šćakavski izraz pa, u dobroj miri, i njegov originalni akcenatski sistem- sve to otkriva ovaj autohtoni narod pred njegovim progoniteljima. Sve su te odlike ovog jezika, kao i njegova cjelovita struktura, dva i po stolića protiravane i zatomljene kako kod Bošnjaka koji su živili i koji i danas žive iztočno od Drine, u tzv. srbijanskom i crnogorskom Sandžaku, u nekadašnjem Skadarskom pašaluku (većem dijelu današnje C. Gore), u iztočnoj Hercegovini, u iztočnoj i sjevernoj Bosni…
Gornji Vakuf
Krhotine toga jezika do danas su sačuvane u centralnoj i zapadnoj Bosni, a nigdi kao u Skopaljskoj dolini, u uskom polju koje se proteže od Jajca do Privora izpod Zec-planine, Vranice i Prokosa. Tim jezikom i danas govore muslimani i katolici koji od iskona ovde žive izmišano, s manjom pravoslavnom zajednicom oko Bugojna i dalje oko Kupresa i Glamoča pa sve do Varcar-Vakufa. Isto tako, ova lipa katoličko-muslimanska mišavina (tako nagrđena kad je se dofate politika i vojske!) živi u okolici Prozora, u Rami, na Šćitu, sve do Duvna i Hlivna.
I danas ćete u toj plodnoj, živopisnoj dolini čuti: mlíko, snîg, díte, lípo, vríme, zvízda… sa dugim, uzlaznim i silaznim akcentom, kao i: sìkira, dȉca, mìšina, Mìsec, mìsec dana…sa kratkim, uzlaznim i silaznim akcentom; zatim šćakavizme: ognjišće, Selišće (toponim), pušćen, šćene, šćit, šćucati, šćediti, šćipati, šćaviti…; zatim glagole i-osnove: voliti, želiti, goriti…
Isti ikavsko-šćakavski izraz pronaći ćemo u bosanskoj alhamijado književnosti koja je nastala u ovom kraju (mislimo na Duvanjski arzuhal Mehmed-age Pruščanina, Arzuhal protiv Spore hadži Jusufa Livnjaka, Sehletul-vusul Omer-ef. Hume, koji je hodžao u Rami, i dr.). Izgleda, koliko pamti ovaj Božji rob, koji je odrastao s katoličkom dicom, razlike u govoru između muslimanskog i katoličkog stanovništva u Skopaljskoj dolini mogle bi se svesti na minimum: katolici su zadržali / ili priuzeli (?) afrikate č i dž, kojih kod muslimana nije bilo, a i danas su nestabilne u njihovom izgovoru ( kat.večera / musl. većera, čep/ćep…); katolici su bili manje privrženi „principu haka“ pa nismo sigurno da li su i oni, kao muslimani ovoga kraja, izgovarali: uvehlo, truhlo, ogluhlo, rahlo, holuja, hudovica, promaha, uho…; kod katolika je kruh, kod muslimana hlib (Matvejević u Mediteranskom brevijaru kaže da je ova imenica nastala od rimskog naziva za tor, pa odatle: hlivno – natoreno misto na kome uspivaju šenica, ječam i raž)…
U svojim Pridvorcima, kad god u njih dojdem, gledam sliku svoga druga Muharema Gvozdena, koji je iz mejtefa otišo u vojsku, tadašnju JNA. Ubiše ga – nikad se nije saznalo ko! –u lito godine 1967-e , jal 68-e, na jugoslavensko- mađarskoj granici, u blizini Virovitice. Govornik bosanskog ikavskog jezika sve dok nije otišo iz Pridvoraca, rahmetli Muharem se uslikao na graničnom kamenu broj taj i taj, a na poleđini napisao:
Muharem Gvozden
Gvozden Muharem Šaljem vam sliku da se sećate mene kad sam bijo kod kuće da vidite babo i majka to je njima da vide sina kojem je poverena cela jugoslavija pa da se zafale Bogu što mirno spavati mogu uspomenu čuvaj kod kamena na granici iz čega se vidi kuda nas vodi zaborav, lingvocid i, manje-više nesvjesni lingvosuicidnad vlastitim jezikom!
Najnoviji komentari