ŠAHOVIĆI

 

Napad na Šahoviće i okolna sela svetosavski četnici izvršili su u noći između 10. i 11. novembra 1924.g.

„… U jednom selu zavezali su jednu grupu ljudi za plast sijena i zapalili…“

              Milovan Đilas, Land Without Justice, London, 1958.

„Neki stariji ljudi, koji još žive, a doživjeli su tu strahotu, spominju cifru od preko 500 poklanih, pobijenih, izgorjelih i nestalih.“

                                    Hakija Avdić, Položaj Muslimana u Sandžaku, Sarajevo, 1991.

 

To crna zemlja upamtila nije!

…O, Bože! O, grdne rane naše!

Sve živo što nađoše po selu

priuzom i žicom oštrom povezaše!

I ono malo u béši što trza ko crv,

i dječaka pirgava, s kosom kao grm,

i djevojče što tek uči da nasuče prélu,

i sve cure naše, i žene,

i očeve, i đede, i nene…

sve povezaše ko tovljenu stoku

i sve nas povedoše ka n'jemom potoku –

do stogova!

Mlâdu- kojoj je još dukat sijao na čelu-

skinuše golu…!

O, Bože! O, grdne rane naše! –

Pred mladoženjom, svekrom, jetrvama

i pred nama jē svima salijetaše

sluđenu, zavezanu za topolu,

i već bez svijesti, jadnicu!

Ne oni, mi smo plamtili od srama,

mavi podočnjaka, crveni u licu!

Oči smo svoje dizali ka Nebu,

zureć po njivi, šumarku i greblju,

bacajuć ih preko međa i ograda…

Kamo sreće da sam bio slijep!

A tek je došla bila naša čiča Mlâda!

Voljesmo je kao šćer il seku!

Muškići se, na píru, po njenu dušeku

valjahu: da nam porod bude kao ona lijep,

da nam ona, plemkinja, koljeno produži!

A sad naše ruho prlja četnik ružni

spuštajuć u njega gadno spolovilo!

To crna zemlja upamtila nije!

O, kamo sreće da nas na njoj nikad nije bilo

-kakvu gledasmo sramotu

mi, bijedni ko tarač na plotu!

…U ušima je tutnjilo ko grom

ono što hajkač bi hajkauču,

céreći se, šapnuo na uho

prije neg bi priđi tijelu Mlâdinom…

A onda bi mokrili – podrigujuć i hračuć –

za topolom suhom!

***

…I zvijer stane krvi kada se naguca!

Nadasmo se da su zasitili se,

da će – s Mlâdom – svršit naše muke

te da više mrcvarit nas neće!

No najdeblje uže počelo je pucat

kad nam jače zavezaše ruke!

Nejač ostaviše da sa prsa vise

i da, prestrahljena, deru se i kmeče!

Jedan jedno otrže od majčine sise

i baci ga uvis – da mu – u tom letu –

raspori trbuščić na dugom bajonetu!

Poprska nas krvca, i svako – zgrahnu se,

skrhan, sleđen, bez snage, bez daha!

Neko jeknu, neko spomenu Allaha!

Život nam bî vrijedan kolik crklo kljuse!

O, Bože! O, grdne rane naše!

Jaukā ne bješe, ili ih bî malo!

Vrisnu majka, potom u nesvijest pade!

Nekô je dijete ko mače mjaukalo,

neko reče da se vòdē nesretnici dadne.

„Šuti, sinko! Sabur, sestro!“ šaptale su žene

dok su starci mȓkom sužavali zjene…

***

Uto – nasta tajac.

Šute kerovi i tor.

Ušuti i nejač, niko ne zna zašto!

Uza plaste – selo prislonjeno:

Šareni se kolo zlokobno uz sijeno!

Istom, tamo s kraja, neko zapomaga:

„Goriii!

Goriii!

Spaliće nas, braćo moja draga!“

***

Dotle mirno, stado naježi se:

„Aj, aj, majko! Peče! Boliii!“

Noga uz nogu, glava s glavom zbi se!

„Bolje – pobijte nas, četnički paskovi!“

cičalo je i mlado i staro

dok se plamen- píreći! – razgaro!

Zategnu se urgan! Oživješe kože

kao kvasac kada uzavrije:

Živ dočekat vatru niko smio nije

već jurnusmo na njihve cijevi i nože

licem, vratom, razdrljenim ždrijelom,

u neznânu, obmotanim tijelom!

U ciki, urliku, ko iz badnja vici

mnogi se sjeti da halal zaišće

od svog najmilijeg, koji – u pećnici –

već mriješe, pjeneći i pišćeć!

…Dim se sam tùšio; plamen se snebivo

da još jednom sprži tijelo ljudsko živo:

još ne imađaše ovakvo gorivo

koje na znoj zaudara, smrdi

čim priščeve na njem lazne i zasmudi!

Al hajkači nisu davali da zamre

postiđene vatre zelenkasti plamen:

Glavnjom je pȍdinu jedan potpaljivo

zabadajuć je pokraj naših nogu

i krišćeći ko da donosi na šljeme!

Drugi su nas gurali ka stogu

šicajuć nam bajonetom zjene!

Hurlajuć, sa leđa sam plamen otreso

i gledo da nos začepim od smrada,

i tada sam sebi zgadio se, jadan –

jer u meni dušin tihi glas prozbori-:

To gori tvoj rod, tvoja krv i meso,

gori, Ummet Muhammedov gori!

Još sam- trpeć bol – mogao da čujem

jauke i krike i molbe kako bruje:

„Smilujte se bar bezgriješnoj djeci,

nek ne gore sa nama u plastu!“

Iz ponekog tijela vidjeh: priviruje

lobanja…, a oči mu – u silnoj pripeci –

curile su niza lice-krastu…

Plamen je već navrh stožine se svio

da odozgor – mahnit, poludio! –

grozu smrtnu iz čeljusti bljuje!

Oni – postrani, daleko od vatre –

stajahu u grupi, ko da zatečeni

prizorima kabilskim, paklenim:

kerovi što reže i ponekad kevću,

sretni stoga što će da se zatre

sjeme onih što se Istoku okreću!

Ne pomaknuše se kad se dva-tri trupa

odvezaše pušeć se i stenjuć!

Ko kotlovi, po oštrome stijenju,

splazaše se do potoka mutna;

naklani su grkljani šuplji grgoljili,

kožama su sužnji vodu slatku pili!

A to – ko da ja je pijem!

Gutao sam je vilice šireći!

Iz mene je jara počela da bije,

dim pokulja ko iz pune peći!

Gorilo je meso oko prsta svitih,

gorili su članci, dlani žuljeviti!

Zagrcah za djecom grlom žalovitim:

„Nikada vas njima neću zagrliti!“

Priuza pregorje! U usta sam guro

krvave šake upečene plamom!

Pod noktima pa cijelim kosturom

bol je odlamala sve do srca samog!

Jauci se vuku…!

Sijeno pucketa…!

Meso cvvrči…!

Pucaju kosti…!

Oj! Oj! Oj! Oj!

Kraj mene se jedno tijelo grči!

Jedan se lješ ispod nogu skljoka!

Obuća u krvi, a košulja mokra!

O, Bože! O, grdne rane naše!

Još pri sebi – dok je plamen hitri

penjao se na glavu sa leđa! –

potrese me prizor jezoviti:

na urganu su, iza prvih međa,

vukli novo Šahovića roblje:

da ga kao ciplje hrasta gorovitih

huk proždrljiv u krečani zoblje!

Buljuk se otimo, kričio i žido

i zubima urgan krvavi je kido!

Ugledavši vatru, ko vepar je rukno

dok je korbač nad njim zmijolik fijuko!

U toj hrpi, u tom zbjegu prestrahljenu,

prepozno sam svoju Elifu i ženu!

„Ćero! Ženo!“ pokušo sam reći;

samo jeknuh kao zvijer ručeći!

Više ne bih što sam; svaki bol mi presta,

tijela moga sa mukama nesta!

Da su htjeli, stoput bih gorio

samo da ih otpuste iz zbjega!

Ali već sam kaša spekla bio,

uskoro bez glasa, vida očinjega!

Kao Ejjup, ogoljen do kosti,

još sam nepcem mogao da mičem:

„O, spasi ih, tako Ti milosti!“

dok mi srce tuče i urliče!

„Babo, babo!“ prepozna glas dijete,

i još jednom vidjeh ženu svoju:

sad su šćele u vatru poletjet

da izvuku još prikazu moju!

***

Tu sam sliku sebi sačuvo

da je ponesem u vječnu tamu

kao svoj prtljag, svoje ruho –

jer već sam pado u bezdanu jamu!

Al prije nego na taj put krenuh

jedan me šum kao zraka prenu:

sa moga vida padao je veo:

melek je žicu od svjetlosti preo,

grlio me, tješio, rane mi polivo

i u plavi beskraj tiho me dozivo.

No ja sam htio natrag da se vratim

onima što ostaše u žalu i patnji,

i da reknem svijetu kog sam ostavljao:

„Ako si lijep, što si tol'ko zao?!

Ako pušćaš da se usmrte najljepši

bez ikoga da ih spasi il utješi,

Zemljo, kuda ideš?! Gdje ćeš stati?!

I dokle ćeš takva Kosmosom plivati?!

Zašto pušćaš Suncu da se s tobom kreće?!

Možeš li sprat krv što po tebi teče?!

Skriti zlokovarstva brojna i velika?!

…Nikad! Nikad! Nikad!

Kako da ne prsneš na stotinu pola

kol'ko nosiš na sebi grijeha i bola?!

Ti šutiš!

Ti, kroz kosmičke eone,

u bešumnome zuju,

nosiš terete svoje –

do neke luke!

Dok Pisari vjerno zapisuju

sve što čine čovjekove ruke!“

***

(Šehit nad poljem šahovičkim)

Tu više ne raste ni žara,

ni ljubica, ni šeboj:

Ovdje je zemlja modra,

modra ko i nebo.

I niko više polje ne kosi nit ore!

Ovdje povazdan vode razgovore

sljubljene kosti i bijele laste – sjene.

I niko ne dođe da nas se spomene!

 

Džemaludin LATIĆ