Na vijest o smrti legendarnog pjesnika, Sezai Karakoça

 

PJESNIK MUSLIMANSKOG UMMETA

 

Jučer je na ahiret preselio Sezai Karakoç, jedan od „sedam veličanstvenih“ turskih pjesnika (uz Nuri Paktila, Nedžipa Fazila, Mehmet Akifa Ersoya, Yunusa Emrea…). Nuri je preselio prije nekoliko godina. Upoznao sam ih obojicu u Istanbulu.

Sezai-bey je rođen u mjestu Ergani kod Dijarbekira, 1933. Bio je pjesnik, mislilac i islamski politički aktivist. Jedan je od pionira turske literature čiji je cilj da napravi most između tradicionalnih islamskih vjerovanja i modernih poetičkih tehnika. Najpoznatije zbirke poezije su mu:“Körfez“ (Zaljev, 1959.), „Sesler“ (Glasovi, 1968.), „Zamana Adanmiş Sözler“ (Riječi posvećene Vremenu, 1970.), „Ayinler“ (Ibadeti, 1977.)

„Mona Rosa“ je najslavnija pjesma ovog pjesnika (u kojoj se mogu razaznati spomenute moderne poetičke tehnike), nazvana „ turskom ljubavnom himnom“. Posvećena je „muhadžirskoj djevojci“ iz Gejve po imenu Muazzez Akkayam (čije se ime i prezime nalazi u akrostihu pjesme). Prema jednoj legendi, Muazzez, koja je živjela dok sam drugovao sa Sezai-beyom (možda i danas živi ?) nosila je prezime Giray. Muazzez Giray  je, ustvari, Bošnjakinja čiji su se roditelji doselili u Tursku, gdje su, kao i ostali muhadžiri, promijenili bošnjačko prezime. Postoji i legenda o zaljubljenoj djevojci koja se ubila nakon čitanja ove pjesme.

Sezai-bey je živio  u Sirkedžiju (Istanbul, blizu Sultan-Ahmetove džamije). Živio je u svojoj tišini. Tu sam ga posjećivao (sa Huseyn-beyom Kansuom, Ćulahovićem). Pitao sam ga za Muazzez, je li bila Bošnjakinja. Nasmijao se i ništa mi nije odgovorio. Saznao sam da se nikada nije ženio, ali ga o tome nisam pitao. Previše sam bio drzak kad sam mu postavio i ovo prvo pitanje. Dovoljno za historiju, za neku nenapisanu historiju Bošnjaka i Bosne, za koje je Sezai-bey bio jako vezan. U znak protesta protiv genocida nad Bošnjacima, tokom agresije 1992.-1995.g., javno je odbio da piše bilo šta dok se taj genocid ne zaustavi. Tražio je, čuo sam, i neke akcije za spas „braće Bošnjaka“ koje nisu za priču.

Tokom pretposljednjeg susreta razmijenili smo svoje knjige i dugo razgovarali. Nadao sam se da će legendarni turski pjesnik ipak posjetiti Sarajevo – kada upriličimo promociju antologije njegove poezije na bosanskome jeziku. Pozvao sam ga, nasmiješio se i uzdahnuo. Jer on nigdje nije putovao. Festivali poezije u Turskoj nezamislivi su bez njegova imena, njegovih knjiga, snimljenih stihova njegovih ljubavnih pjesama…Nikoga nije primao, osim bošnjačkog „milli šaira“. To zbog Bosne.

Posljednji put smo se vidjeli na Findik-zadeu. Gdje je centrala njegove političke stranke. Bio je Bajram. Sezai-bey se borio za jedinstvo muslimanskog Ummeta „od mašrika do magriba.“ Za Bosnu i Palestinu posebno. Kobajagi, bio je opozicija predsjedniku Erdoanu, a Predsjednik je na skupovima čitao njegove pjesme o ljubavi prema čovjeku, muslimanu, „turskom“ milletu, Kudsi Šerifu, Sarajevu…Milioni Turaka su ga voljeli – kao pjesnika, a za njega glasalo njih stotinjak. Nema veze, važno je da su bili za Sezai-bejove snove. Koji su već ostvareni – u njegovoj poeziji, a yavaş, yavaş, biće i u stvarnosti. Ili se već ostvaruju? Inšallah (po turski i bošnjački).

Nikad više takvog pjesnika! Da nije bio iskreni mumin i da nije zagovarao ovakve političke vizije, dobio bi Nobelovu nagradu za književnost. Da muslimanski Ummet ima takvo ili slično priznanje, dobio bi ga svaki od „sedam veličanstvenih“ bardova turske poezije, a najprije – Sezai-bey.

Allah rahmet eylesin. Mekani cennet, makamו ali olsun.

 

 

Sezai KARAKOÇ

 

MONA ROSA

 

Mona Rosa, crne ruže, i b'jele.

Ruže Gejve i bijela postelja.

Krílā strtîh ždral  moli milost, mehlem –

Ah, zbog tebe su krvlju oblivena!

Mona Rosa, crne ruže, i b'jele.

 

Urlik na mjesec nakaznih vukova,

Zeko uplašen gleda u planinu.

Mona Rosa, šta mi se to dešava?

Dažd koso pada na travu zemljinu,

Urlik na mjesec nakaznih vukova.

 

Ah, ne otvaraj prozor, već zarice

Povuci! Moram te vidjeti, Mona!

Jedan pogled- da umrem netremice.

Mona Rosa, ja sam naspram balkona!

Ah, ne otvaraj prozor, već zarice…

 

Za stablom masline, pod vrbe sjenom,

U srcu sunce izašlo je davno.

Kucanje na vrata, ruka s prstenom

Na te me podsjećaju stalno, stalno.

Za stablom masline, pod vrbe sjenom.

 

Za gorom i dolom zambak cvjeta plav

I svaki se cvijet jutros jordami,

A vjetar za sv'jećom čeka hladan sav

Da trese dušu zamrlu u čami.

Za gorom i dolom zambak cvjeta plav.

 

Eh, zagrljaj tvojih ruku, prstiju

Zgnječio bi  garnat crvenih rana…

To su ruke ženinih čari sviju,

Ženē što šeta ispod okeana.

Eh, zagrljaj tvojih ruku, prstiju.

 

Znaj, Mona, naši dani brzo prođu.

Ponoćni su sati, svjetla se gase.

Spavaj, nek ti ždralovi u san dođu…

Ne gledaj nebo, gdje oblak  trza se!

Znaj, Mona, naši dani brzo prođu.

 

Akšam pada, i trepteljke vesele

Na smokve u mojoj bašči slijeću.

Jedne su b'jele, druge požutjele.

Kad bi gađale u me, ne po cv'jeću…

Akšam pada, i trepteljke vesele…

 

Kako ja, Mona Rosa, tebe nađem

U svakom pogledu trepteljaka tih!

Tvoje čedne oči ispune lađe

Moga života sa jedrima svitim.

Kako ja, Mona Rosa, tebe nađem…

 

Kako me možeš, Rosa, gledat gruba,

A moje balade nisi čula ti?

Nema strune da kaže moju ljubav,

Kuršum će to najbolje učiniti!

Kako me možeš, Rosa, gledat gruba…

 

Aj, djevojko muhadžirska, vjeruj mi

I čuj ove moje ispovijedi:

C'jelo moje t'jelo u plamenu vri,

A to je bol plav, od kojega ledim.

Aj, djevojko muhadžirska, vjeruj mi…

 

Jest: nakon kiše zametne se klasje,

A voće zrije, zrije u samoći.

Shvatit ćeš što su žive oči zgasle

Kad vidiš dubine njihove noći.

Jest: nakon kiše zametne se klasje…

 

A zlatni nakit i koža mošusna

Odgovor neka ovom peru daju:

Tvoj osm'jeh dosad čekala mu usna,

Noću i danju r'ječi mu spavahu,

A zlatni nakit i koža mošusna…

 

Mona Rosa, crne ruže, i b'jele.

Ruže Gejve i bijela postelja.

Krílā strtîh ždral moli milost, mehlem.

Ah, zbog tebe su krvlju oblivena!

Mona Rosa, crne ruže, i b'jele…

 

Preveo

Džemaludin Latić