MUFESSIR – POBJEDNIK U SUKOBU SA JUGOSLAVENSKIM ATEISTIČKIM SISTEMOM

U povodu 40 godina od preseljenja na Ahiret profesora Husein-efendije Đoze

I prije nego što sam se upisao u Medresu (1971./1972.), naravno, ja sam znao za profesora Đozu. On je upravo tih godina poveo akciju za otvaranje Fakulteta islamskih nauka. Koju godinu prije, dok sam bio u osnovnoj školi, on je pokrenuo list „Preporod“, ispisivao svoju čuvenu rubriku „Pitanja i odgovori“ u Glasniku, itd. Mojoj generaciji on nije predavao na Medresi, ali jeste ranijima. Sjećam se da sam ga prvi put vidio u Čobaniji džamiji, gdje smo mi klanjali džummu-namaz kolektivno. Govorio nam je prije džumme. Sjećam se njegove krupne pojave: u gospodskom, jednobojnom odijelu, sjedio je u pročelju okrenut prema nama koji smo prispijevali, sačekao desetak minuta i počeo govoriti, koliko se sjećam, sjedeći, ali ipak sa uzvišenja do mihraba. U njegovom društvu bio je još neko iz Rijaseta. Govorio je prodornim, zvonkim glasom, tresući tespihom koga je držao u ruci…Govorio je izražavajući poštovanje prerma nama i našim roditeljima koji su nas poslali u Medresu, i, naravno, najavio skoro otvaranje Fakulteta. Nisi mogao da ne vjeruješ tome govorniku, tome iskrenom alimu koji je sav svoj život posvetio dini islamu.

Bila je zima, vjerovatno 1974. godine. Hadžem i ja smo se razmahali objavljujući u „Preporodu“ svoje pjesmice, ali i neke druge radove, zapise, prikaze i sl. Profesor Đozo je već bio smijenjen sa pozicije glavnog i odgovornog urednika. Naravno, do nas u Medresi stigla bi poneka priča o političkim razračunavanjima u Islamskoj zajednici i društvu, ali mene to tada uopće nije zanimalo. Za mene je Medresa bila samo jedno prolazno odredište, jer sam samo čekao da je završim i odem u svijet – izvan Islamske zajednice. Želio sam da budem pisac, i ništa drugo.

Dok smo bili na času, u razred upade portir i reče da iz Rijaseta traže dvojicu pjesnika. Nas dvojica se za tili čas nađosmo u garderobi. Obukosmo se u odijela, očistismo cipele i krenusmo prema Rijasetu, pješice, po onoj zimi. „To mora da nas zove Rejs?!“ šalio se Hadžem. A ko će drugi biti nego Reis-ul-ulema ako nas zovu iz Rijaseta? Ne, nije nas zvao Reis-ul-ulema, nego profesor Đozo. Njegov kabinet je bio odmah do Reisovog, u ulici Save Kovačevića, do današnje zgrade Sindikata.

Profesor Đozo nas je primio kao da smo mi neka dva velika funkcionera. Naručio nam je kahve i rahatlokum, posadio nas u fotelje preko puta sebe. Njegova kancelarija bila je topla, lijepo, ali skromno uređena. On je otpočeo razgovor riječima da on nas prati, da su nam pjesme lijepe, mada on, veli, ne razumije dobro ovaj novi stil moderne poezije, i tako dalje. Riječ uze Hadžem. On je uvijek bio serbezniji od mene. Dok je on pričao o poeziji i našem članstvu u pjesničkom klubu „Tribina 08“, Profesor se smješkao, odobravao mu, hvalio…, aman jarabbi, ko da mi ovdje rješavamo najveće i goruće probleme svijeta…“Sve me to raduje,“ nastavio je profesor Đozo,“ ali da vidimo šta ćete vi dalje studirati…Mi uskoro otvaramo Fakultet islamskih nauka…“ I sad se sjećam narednog vrlo neugodnog trenutka, koga izraz Profesorova lica nije mogao sakriti. Naime, Hadžem je neoprezno izletio rekavši da nas dvojica nećemo studirati na tome, Profesorovom fakultetu. Profesor je progutao knedlu, i ja dobro procijenih taj trenutak pa rekoh:“Hadžeme, ja ću studirati i Islamski fakultet i književnost!“ Intimno, ja sam zaista želio studirati na budućem Fakultetu islamskih nauka samo zbog profesora Đoze, a kasnije i profesora Smajlovića. Tako sam se nekako izvukao iz te mučne situacije.

Profesor Đozo je pomno pratio upis na novootvoreni „Islamski teološki fakultet“, kako ga je vlast naredila nazvati. Ja sam, dvadesetak dana ranije, Božijom voljom, zahvaljujući dobroti dr. Fehmija Aganija – neka je rahmet njegovoj plemenitoj duši – uspio upisati književnost na Filozofskom fakultetu u Prištini. Bio sam prvi učenik Medrese u Jugoslaviji koji je dobio indeks jednog svjetovnog fakulteta u cijeloj zemlji, a da to nije bila Orijentalistika (gdje su nam dozvoljavali da se upišemo) niti Fakultet političkih nauka, stacioniran odmah uz Medresu, zid do zida, gdje ja ne bih studirao ni po koju cijenu zbog marksističke, komunističke orijentacije toga udbaškog fakulteta. Izašao sam na prijemni i na Islamskom teološkom fakultetu. Polagalo nas je četrdesetak, i od svih kandidata – jedino mene oboriše. Otrčao sam, vas bez duše, do Profesora i pojadao mu se. On nije mogao da vjeruje šta se desilo; ta ja sam u svim razredima Medrese bio odličan učenik, iz arapskog jezika sam uvijek imao najvišu ocjenu. Zašto su me oborili? Ko me je oborio? Zašto, zašto?

Prvi sukobi sa Udbom

Tada su, zapravo, počele moje muke sa Udbom. Profesor Đozo mi je rekao da navratim za dan-dva, obećavši mi da će on to „srediti.“ Kada sam mu ponovo došao, samo je okretao glavom, smrknut, ozbiljan, govoreći:“Pa to su ahmaci! Šta im je? Šta si im ti radio?!“

Ja tada nisam znao, a Profesor vjerovatno jeste, da su nastojali da me ekskomuniciraju iz Islamske zajednice zbog moje bliskosti sa profesorom Đozom još tokom medresanskih dana. U svakom razredu Medrese Udba je imala po jednog-dvojicu svojih doušnika, „šmekera“, koji su joj davali informacije o kretanju svakog učenika, njegovim sklonostima, vezama i pobožnosti. Udbi su bili najinteresantniji oni učenici koji su bili izrazito pobožni i koji su iskazivali želju da rade za islam i da se usavršavaju u islamskim naukama.

Upisao sam se na „Islamski teološki fakultet“ tek iduće godine, i to na intervenciju profesora Đoze kod tadašnjeg Reisul-uleme (čije ni ime ne mogu izgovoriti zbog toga što sam ne samo ja, nego i cijela moja porodica, propatio teške godine nakon njegove osude tzv. „islamskih fundamentalista“ 1983.g.) Redovno sam odlazio na njegova i predavanja profesora Smajlovića. U predavaonici nas je bilo desetak – s prve i druge godine. Studirali smo nekako zajedno. Ja sam bio vanredan student, na papiru. Ostali vanredni studenti su rijetko dolazili na časove, i tek manji broj njih je uspio da završi ovaj fakultet.

Najednom, tamo pred Novu hidžretsku godinu, krenu velika hajka na profesora Đozu. On je nama na predavanjima najavljivao dolazak petnaestog stoljeća Islama. „Dolazi vrijeme Islama! Dolazi vrijeme Islama!“ vikao je po predavaonici kao da je Islam došao do iza Trebevića i samo što nije šljegao u Sarajevo. „Profesore,“ usudih se jednom da mu kontriram,“ o kojem Islamu Vi pričate? Gdje je taj Islam? Kome ćemo mi prenijeti Islam kad su nam džamije skoro prazne, i da nije staraca i starica, ne bi imao ko da paučinu pokupi sa njihovih prozora?!“ Profesor se zbunio, zapetljao nogama, pogledao me pa se zagledao kroz prozor. „Džemaludine, „ uzvrati mi, „pa nećemo ih čekati u mihrabu, moramo izaći iz mihraba i pozvati ih! Moramo inovirati naše metode djelovanja! Ti radiš dobru stvar: objavljuješ u renomiranim književnim časopisima. To je jako važno, ali moraš ostati u Zajednici!“ „Ja nikad nisam iz nje izašao, i neću iz nje izaći, mada su mi upravo neki ljudi iz Islamske zajednice ogadili imamski poziv i službu u njoj…Takvi nas tjeraju i iz Zajednice i iz čitavog društva! Mi, učenici Medrese, nigdje nismo prispjeli! Zašto ja, kao musliman, moram ostati začahuren, izvan društva, kao da sam građanin drugog reda!“ Nikad neću zaboraviti široko, smrknuto lice profesora Đoze koji je odšutio te moje riječi, pogledao kroz prozor, pa onda u mene, pa po čitavoj grupi- ne progovorivši ni jedne jedine riječi; svima nam je sve bilo jasno.

Te iste riječi o dolasku Islama i petnaestog stoljeća Hidžre Profesor je ponovio na otvaranju džamije u Poriču kod Bugojna. Prije njega je govorio i rahm. Hamdi-ef. Jusufspahić, porijeklom iz susjednih Zanasovića. Izgleda da je Hamdi-ef. rekao neke nespretne rečenice, ali ja nisam bio na tome otvorenju i ne mogu tačno posvjedočiti šta je i kako je bilo. Krenu hajka na obojicu, ali više na profesora Đozu. Bilo je strašno! Radio i tv dnevnik, u udarnom terminu, 19,30, grmio je protiv Profesora i njegovih teza o dolasku Islama i Petnaestog hidžretskog stoljeća. Koji Islam, koje buđenje, koje stoljeće – kad budućnost pripada socijalizmu, i to naučnom socijalizmu, dolazi stoljeće Progresa, Jugoslavije, Nesvrstanog pokreta…!

Desetak dana poslije Poriča bio je tradicionalni mevlud u Veseloj, jednom džematu koji smještenom nadomak Bugojna, i u kome je davno utemeljen neki veliki vakuf, da li Gazi Husrev-begov ili Skender-pašin, sada nisam siguran. Tada je moj babo bio imam na Vrsima kod Gornjeg Vakufa, i ja otiđoh u Veselu. Sutradan dođem u Sarajevo i krenem na Fakultet.

Na stepenicama se susetnem sa Profesorom. Gledao sam u njega sa zaprepapšćenjem. Bio je mavi u licu, kakvog ga nikada nisam vidio. Vidjelo se da nije spavao, da je premoren, skrhan, očajan… Uveo me u svoj kabinet. „Džemaludine, „ reče mi odmah s nogu (volio je moje ime jer je i njegovom sinu ime Džemaludin, a mislim da mu ga je dao po Afganiji),“Džemaludine, znaš šta je, neka tebe na tom drugom fakultetu, uči književnost i filozofiju, od ovog fakulteta nejma ništa, sve su nam upropastili odmah na startu…! Pogledaj šta mi rade! Vjerovatno će i mene otjerati! Lahko im je na mene, ali šta će kasnije?! Šta oni misle?!“ „Profesore,“ ja uzeh riječ,“nemojte tako, nemojte očajavati!“ „Kako?!Šta?!“ čudio se on.“Pa evo kako: ne smiju Vas otjerati!“ „Ma nemoj?! Otkud ti znaš?!“ „Ovo je moja procjena – jer Vas nije narod  osudio“ (ja naglasih riječ narod). „Ma nemoj?!“ „Nije! Evo, slušajte! Ja sam jučer bio na mevludu u Veseloj, znate gdje je to, odmah preko puta Poriča. Onaj mladić što Vas je osudio na televiziji, u Dnevniku, on je ašikovo sa mutevellijinom kćerkom, i ta ga je djevojka, zbog onoga što je učinio, napustila, više neće da ašikuje sa njim, a drugo, možete li zamisliti, kad su ove džematlije dijelile kurban, zaobilazile su njegovu kuću. Traže da i oni izađu na televiziju i da i oni i Poričani govore šta je bilo, šta ste Vi rekli, i tako dalje, ali im ne daju! Muslimani moga kraja su ljuti, povrijeđeni, osjećaju se sukrivcima, mnogo Vas vole i poštuju, nisu protiv današnjice…“ Profesor me je gledao trepereći očima, na lice mu se vraćao onaj njegov prepoznatljivi, djetinji izraz. „Ma šta mi kažeš! E, jesi me obeselio! E baš ti fala…Uh, vidi, vidi! Ma da, budi se naš čovjek, ne mogu oni više tako sa svojim lažima i podvalama…!“

 

Asistent profesora Đoze trebalo je da bude Hasan Čengić

Za koji dan, Profesor mene i rahm. Hasana Čengića pozva u našu gotovo uobičajenu šetnju. Već je bio raspoloženiji, nisu ga više dirali, lavež se stišavao. Krenusmo preko Slatkog Ćošeta, onda uz Logavinu, pa na Kovače…“Ma znate šta,“ zagalami Profesor kao da nas zbog nečeg hoće izreziliti,“ma znate šta, nek oni mene ne fale, fala Bogu…Ne do Bog da oni mene fale! Mada ja, kako da vam kažem, ja volim Jugoslaviju, ja sam odbio Bog zna koliko novinara, hoće da govorim, da napadam Jugoslaviju i socijalizam, ja neću…“ Hasan je bio izrevoltiran, jedva je čekao da on „provede svoje.“ „Znate šta, Profesore?!“ „Šta, Hasane? Reci!“ „Ma šta ću reć?! Vi ste, Profesore, jedno malo dijete, eto šta ste Vi! Čuj, neću govoriti?!“ Profesor se, kao i obično, samo smijao Hasanu. Mnogo ga je volio. Ahbab je s njegovim babom, posjećivao je begove Čengiće na Odžaku, oni su zemljaci…Hasan je navaljivao da odmah koliko je sutra govori za Glas Amerike, Radio Pariz i druge zapadnjačke stanice. Profesor je samo okretao glavom. Ne i ne! – I tako je i bilo.

Profesor Đozo je bio isplanirao da rahm. Hasana postavi za svoga asistenta na predmetu Tefsira. Nešto prije svoje smrti pozvao ga je i rekao mu da ga ne smije ni predložiti na tu poziciju, jer i ako ga i predloži, sigurno će biti odbijen. Ne da Udba, i gotovo!

 

Pad jugoslavenskog Firauna

Dva-tri mjeseca nakon Poriča, u Bugojno dođe jugoslavensko lažno božanstvo. Bio je u pratnji republičkih komunističkih rukovodilaca: Branka Mikulića, Raifa Dizdarevića, Hamdije Pozderca…I taj Firaun, čim izađe iz Mercedesa, priđe ranije postavljenom mikrofonu i osu:“Čujem da su se ovde … pojavilje njeke neprijateljske grupe sa pozicija muslimanskog kljeronacionalizma…koje nastoje da podriju naše bratstvo-jedinstvo skovano u krvi naših zbratimljenih naroda i narodnosti…Mi ćemo to …železnom metlom…!“ To je bio završni čin ideološkog rata između islama i jugoslavenske ateističke ideologije na tlu Bosne, završni sukob između lažnog mušričkog boga i profesora Đoze, mufessira! (Ja sam, do tih godina, neobično volio toga tajanstvenog čovjeka. Bio sam njegov pionir i omladinac, trčao k'o mahnit noseći mu štafetu, urlao njegovo ime na sletovima, čitao referate o njemu za Dan Republike…, ne sluteći da ću na svojoj koži osjetiti njegovu „železnu metlu“ – kao jedan od preko tri i po miliona Jugoslavena koji su, zbog svoga vjerovanja i drukčijeg mišljenja, bačeni iza rešetaka. A onda sam, istražujući historiju i naslijeđe titoizma, otkrio da je on jedan od najvećih masovnih ubica u XX. st. Godine 1915. engleski Daily mail je objavio podatke o tim ubicama i njihovim režimima i Tita stavio na 13.mjesto optuživši ga, na temelju istraživanja engleskih historičara, za smrt 570.000 žrtava iz svih jugoslavenskih naroda! V. Nige Jones, From Stalin to Hitler, The most murderous regimes in the world.)

Firaun više nikada nije progovorio – iste večeri je hitno, helikopterom, prebačen na brdo Bled, pokraj Ljubljane, gdje će mu, usljed galopirajuće gangrene, biti odrezana desna noga.

Odmah poslije toga sukoba krenula su hapšenja po svim vjerskim zajednicama, a najviše po Islamskoj zajednici i Katoličkoj crkvi.

Jednog jutra, kada smo došli na rane časove profesora Đoze, na zgradi Medrese i Fakulteta ugledali smo smrtovnicu i sledili se od tuge i žalosti: preselio profesor Đozo!

Malo potom, Jugoslavija je počela da se trese. Udba nastavi sa hapšenjima – na „Islamskom teološkom fakultetu“: od nas dvanaest studenata, peterica smo završili na robijama, četiri-pet naših kolega završili su kao Udbini „šmekeri“ i dobili karijeru na tom istom fakultetu ili u vrhu ondašnje, jugoslavenske Islamske zajednice. Uskoro je bezbožnički sistem pao na području cijele Jugoslavije, a Islam je – ostao. Ostala je inspirativna islamska misao našeg profesora, mufessira, hadži Husein-efendije Đoze.

Neka je rahmet njegovoj i Hasanovoj duši. Allah im Džennet dao. Ne znam koji je više volio islam, a obojica su mu mnogo dali, Allah im ukabulio njihov trud, amin.

 

Džemaludin Latić