SEMANTIČKO ČUDO ALLAHOVE KNJIGE (II)

            „SEDAM HARFOVA“ KUR'ANA

S imenom: Allah, svemu Dobročinitelj, Najmilostivniji:

Da su sva stabla na Zemlji pisaljke, a da se u more, kad presahne, ulije još sedam mora, ne bi se ispisale Allahove riječi; Allah je, uistinu, silan i mudar. (Lukman, 31: 27)

 

Abdul-Dželil Abdur-Rahim kaže da se u ovom znamenitom rječniku ova riječ, harf, tretira kao polisemna riječ (el-muštereku'l-lafzijj), a da nije nužno da se pojavi značenjska zamršenost  u ovoj vrsti riječi, zamršenost ili dvosmislenost koja se javlja samo u slučaju kada takva riječ nije nastala iz kontekstualne veze koja počiva na jednom određenom značenju.

Riječ harf nije nastala na takav način; ona ima svoje jedinstveno osnovno značenje.

Isto tako je neispravno smisao ove riječi u hadisu poistovjetiti sa oznakom za izgovor ili sa riječju budući da je Kur'an složen od svih znakova / glasova arapskoga alfabeta i ne bi bilo shvatljivo da on bude objavljen na sedam njih, odn. neshvatljivo je da harf znači isto što i riječ (kelime) budući da u arapskom kao i u svakome jeziku ima više hiljada riječi.

Interesantno je da se ova riječ javlja i u Kur'ani kerimu, i to u sljedećem kontekstu: We mine'n-nasi men ja'budullahe ‘ala harfin…[1] – Ima ljudi koji se Allahu klanjaju, ali bez pravog uvjerenja…

‘Abdur-Rahim navodi više mufessira, prije svih Qurtubija i Mudžahida, prema kojima značenje ove riječi u ovom ajetu i u hadisima o «sedam harfova» nije isto; ovdje ta riječ označava «ibadet Allahu samo u bonluku, ali ne i u životnim teškoćama» (Qurtubi) ili:»ibadet licemjera koji se klanjaju Allahu samo jezikom, ali ne i činom» (El-Hasen).[2]

Kasnije ćemo obrazlagati kako se ova riječ ne može izjednačiti ni sa riječju način (el-džihe), pa preostaje da tu riječ poistovjetimo sa riječju jezik (el-luga).

Ali ni broj sedam iz ovog hadisa nije jednoznačan. Neki učenjaci smatraju da on uopće ne izražava «stvarnost broja» (haqīqatu'l-‘aded), stvarnost koja bi se mogla povećavati ili smanjivati, nego da se njime označava prostranost, širina (es-se'a) i olakšavanje (et-tejsīr); «sedam harfova» ne otežava učenje Kur'ana nego su oni jedna strana kur'anskog arapskoga jezika, zbog čega je Svevišnji dozvolio da se upotrijebe.

Arabljani upotrebljavaju riječi «sedam», «sedamdeset» i «sedam stotina» kako bi njima označili ne određenu količinu nego mnoštvo (el-kethre) i/li nešto što se ne ograničava. Na taj način je Svevišnji upotrijebio ove riječi u sljedećem ajetu: … liče na onoga koji posije zrno iz kojeg nikne sedam klasova;[3]…molio čak i sedamdeset puta,[4] a i Poslanik, s.a.v.s., u hadisu o dobročinstvu za koga slijedi nagrada «ila seb'i mi'eti di'fin ila ed'afin kethīretin – uvećana do sedam stotina ili do mnoštvo sevapa»; neki čak i njegovu izreku da iman ima sedamdeset izdanaka ( el-īmānu bid'un we seb’ūne šu'be)[5]  tumače na ovaj način.

Iz ovakvog razumijevanja riječi sedam ova grupa učenjaka dolazi do zaključka da je Kur'an objavljen na svim jezicima Arabljana.

Najistaknutiji zagovornik ovakvog pristupa ovom hadisu bio je književnik Er-Rafi'i. U svojoj poznatoj knjizi I'džaz al-Qur'an on uviđa da Arabljani ovaj broj upotrebljavaju onda kada žele označiti da je nešto dato na savršen način, posebno ono što se tiče Božijeg stvaranja, pa se tako u Kur'anu govori o «sedam nebesa», «sedam Zemalja», «sedam dana» u kojima je On započeo stvaranje iz ničega i sl. Ovaj broj ima u sebi prividnu granicu iza koje se krije dalekosežni svijet; on je oznaka, simbol (remz) za najprofinjenije i tajne smislove, pa kada ga Kur'an upotrijebi u svojoj leksici ili sintaksi, onda je on dat sa tom prividnom granicom: onda on označava otvorena vrata iza kojih se krije njegov nedosegljivi iskaz. A kako i ne bi bilo tako kad je kur'anski jezik spušten sa Neba i kad su ga stanovnici Zemlje prihvatili tako da on bude ideal svakom izrazu![6]

Er-Rafi'ijevo gledište unekoliko proturiječi onom stavu po kojem je Kur'an objavljen na kurejševičkom dijalektu. Kur'an je, zapravo, samo u prvoj fazi objavljivan na ovom dijalektu, a kasnije je objavljivan i na drugim dijalektima, odn. osnova (el-‘asl ) na kojoj je Kur'an objavljen je kurejševički dijalekt, a što se tiče ostalih dijalekata koji se nalaze u njemu, oni su samo ogranci (el-furū‘) koji su se upotrebljavali povremeno i kad je bilo neophodno.

Savremeni arapski lingvist Ibrahim Enis najprije prihvata Er-Rafi'ijevo gledište pa ga onda proširuje do krajnjih granica. On, naime, smatra da «sedam harfova» ne obuhvata samo sve dijalekte arapskoga jezika već i sve dijalekte kojima govore  muslimani u svojim različitim jezicima i u različita vremena! Evo njegove argumentacije:

«Razlika između nas i onih koji tvrde da je Kur'an objavljen na svim dijalektima arapskoga jezika je u tome što oni ovo pitanje reduciraju na dijalekte samo ovoga jezika, a mi smo općenitiji i obuhvatniji – budući da ova olakšica (tj. da se Kur'an uči na sedam harfova – Dž.L.) obuhvata sve muslimane koji govore različitim jezicima i žive u različitim vremenima u prošlosti, danas i u budućnosti. Prema tome, to što je Svevišnji dozvolio da se Kur'an uči na sedam harfova ne svodi se samo na dijalekte arapskoga jezika nego obuhvata sve dijalekte kojima govore muslimani u svim područjima na Planeti, pa tako, kada indijski musliman uči Kur'an, mi primjećujemo neke glasovne razlike u njegovom izgovoru, ali ipak ga ne prekidamo u njegovom učenju jer to je izgovor Kur'ana na njegovom dijalektu, to su osobine njegovoga jezika s kojim je rođen, s kojim je odrastao i na koga se navikao i on nije u stanju da drugačije izgovara…»[7]

Ma koliko sveobuhvatna i atraktivna bila, ma koliko dodirivala kur'anski jezički univerzum i njegovu čudesnost, Enisova teza teško može izdržati kritičku provjeru. Abdul-Dželil Abdur-Rahim kaže da Enis previđa činjenicu da Allahov Poslanik, s.a.v.s., nije učio Kur'an na baš svaki način svakog dijalekta arapskoga jezika; on nije dozvolio svakom Arabljaninu da uči Kur'an na svome pojedinačnom dijalekatskom izgovoru, nego je on učio Kur'an onako kako mu je objavljivan ne ulazeći u razlike koje postoje i među dijalektima i među pojedinim članovima arabljanske jezičke zajednice. Činjenica je da se Kur'an, ipak, ne služi brojnim dijalektima „iskvarenog“ arapskoga jezika, onim dijalektima koji se ne vežu za visoki nivo njegove rječitosti, kakvi su npr. el-keškeše, el-‘adž'adže i eš-šenšene,[8] a da ne govorimo o odbačenim (šādhdh) kiraetima.

U nedovoljno promišljenoj širini svojih pogleda Ibrahim Enis je optužio imame kiraeta da su reducirali «sedam harfova» tako što, po njegovome mišljenju, kada su utanačili poznate kiraete (različite vjerodostojne načine recitiranja Kur'ana na određenim mjestima), nisu obuhvatili sve glasovne karakteristike arapskih dijalekata, čime su osiromašili i cjelinu Kur'ana budući da je – smatra Enis – Kur'an objavljen sa svim zvukovnim karakteristikama svih dijalekata arapskoga jezika.

Ovakva optužba – smatra Abdul- Dželil Abdur-Rahim- nema osnove – zato što su upravo imami kiraeta uložili najveći trud kako bi uzdigli Allahovu, dž.š., Riječ i proširili Njegovu vjeru na zemlji, a jedna od najvažnijih činjenica u vezi sa ovim pitanjem je da su oni do nas prenijeli  sve što je Ummetu prenio Poslanik, s.a.v.s., kako iz hadisa, tako i iz tefsira.

(Nastaviće se idućeg uoči petka, aBd)

 

Džemaludin LATIĆ

 

[1] Al-Hadždž, 11.

[2] Lugat al- Qur’an…, 89.

[3] Al-Baqara, 261.

[4] al-Tawba, 80.

[5] V. npr. al-Suyutijev al-Itqan, I, 131, kao i al-Našr fi al-qira’at al-‘ašar, I, 25, Tafsir al-Qasam, I, 287. – Hadise prenose Imami Muslim, Davud, Nasa’i i ibn Madža, svi od Abu Hurayraa.

[6] Mustafa Sadiq al-Rafi’i, I’džaz al-Qur’an,  70-72.

[7] Ibrahim Anis, nav. dj., 56 – 57.

[8] Al-šanšana – naziv za jemenski dijalekt u kome se, npr., umjesto qafa u riječima Lebbejkellahumme lebbejk, izgovara šin: Lebbejše…