SEMANTIČKO ČUDO ALLAHOVE KNJIGE (III)

            „SEDAM HARFOVA“ KUR'ANA

S imenom: Allah, svemu Dobročinitelj, Najmilostivniji:

Da su sva stabla na Zemlji pisaljke, a da se u more, kad presahne, ulije još sedam mora, ne bi se ispisale Allahove riječi; Allah je, uistinu, silan i mudar. (Lukman, 31: 27)

 

Abdul- Dželil Abdur-Rahim odbacuje i Enisovu tezu po kojoj su «sedam harfova» dati kao olakšica za sve muslimane koji govore različitim jezicima i narječjima i u svim vremenima. On smatra da je takvo mišljenje preslobodno budući da se olakšica koju je Svevišnji dao sa «sedam harfova» odnosi samo na dijalekte arapskoga jezika i da ona ne isključuje svaki napor u učenju Kur'ana, a da je Allahova milost takva da On ne zadužuje nikoga iznad njegovih mogućnosti. Svevišnji jeste zadužio svakog muslimana da Kur'an uči tertīlen, sa pravilima tedžvida, i to predstavlja nešto veći napor za one muslimane kojima arapski jezik nije materinski jezik, ali ni njima nije pretjerano velika teškoća da nauče ispravno učiti Kur'an kako ne bi kvarili njegov jezik i kako bi izbjegli tahrīf (izvrtanje, iznevjeravanje) njegovog teksta i sadržaja.

Također, i nezaobilazni uvjet sema'a – prenošenja mutevatir kiraeta slušanjem od imama kiraeta, koje seže sve do Poslanika, s.a.v.s., obara Enisovu tezu.

Ne stoji – kaže Abdul- Dželil Abdur-Rahim – ni Enisova tvrdnja da su imami kiraeta bili nehajni u prenošenju Kur'ana tako što, navodno, nisu prenijeli sve «harfove» koji su, uz osnovni sadržaj, došli sa njegovom objavom. Kako iznijeti ovako teško optužbu – pita se ovaj istraživač Kur'ana – protiv onih koji su učinili najveće napore u uzdizanju Allahove, dž.š., Riječi i širenju Njegove vjere na zemlji i koji su vjerodostojno preuzeli i prenijeli sve što se tiče hadisa i tefsira od Vjerovjesnika, s.a.v.s.?

„Sedam harfova“ – aluzija na izobilje Kur'ana

Subhi Salih u svojoj studiji Mabāhith al-‘ulūm al-Qur'ān, kada raspravlja o ovom pitanju, iznosi većinu gore navedenih manje-više iz klasičnog tefsira poznatih gledišta, ali i neka svoja. On se slaže da broj iz ovog hadisa ne označava stvarni broj sedam, nego se njime misli na „taysīr wa't-tashīl wa's-sa'ah – olakšicu i širinu ili izobilje“ Kur'ana, ali, isto tako, da  Poslanik, s.a.v.s., iznoseći baš ovaj broj kur'anskih harfova, nije podrazumijevao al-kathrah – mnoštvo, nego da se, dakle, ipak ovdje radi o jednom ograničenju, tj. da je kur'ansko mnoštvo u ovom slučaju reducirano  na sedam, sedam harfova. Subhi Salih se opravdano buni protiv pretjerivanja prilikom tumačenja ovog hadisa, ali i ne smeće s uma  sa'ah –  širinu ili beskraj Kur'ana koji proističe iz njegovih sedam  harfova. Taj beskraj izražava njegov jezik, za koga ovaj kur'anolog kaže: huwa dhālika al-lisānu al-mathāliyy al-mustafā- idealni i odabrani jezik.

Kakav je jezik na kojem je objavljen Kur'an

Zbilja, kakav je to jezik na kome je objavljen Kur'an? Ili, još provokativnije: Koji je to Božiji jezik kojim je On prenio Svoju posljednju Objavu čovječanstvu, na koji način ju je prenio, i kako je to Objavu primio poslanik Muhammed, s.a.v.s., da li je Božiji jezik isto što i bilo koji ljudski jezik, isto što i jezik kao ljudsko genuino sredstvo sporazumijevanja, kao od Boga ljudskoj vrsti – i ne samo njoj – darovana moć izražavanja?

Prije nego počnemo raspravljati o ovim pitanjima – i njihovoj vezi sa „sedam harfova“ Kur'ana – čini nam se svrsishodnim citirati Poslanikovo, s.a.v.s., svjedočenje o početku silaženja (tanzīl ) Objave, al- Wahya. (U arapskome jeziku  al-wahy  označava „misterioznu komunikaciju“, posebno između Boga, dž.š., i čovjeka.)

U svome Sahihu Buhari navodi riječi hazreti Aiše:“Prvo što je Resulullahu, s.a.v.s., počelo stizati od Vahja bili su dobri snovi (al-ru'yā as-sāliha), ali on u tim snovima nije vidio ništa osim nečega sličnog praskozorju; zatim mu je omililo povlačenje u pobožne časove u pećini Hira; tamo se osamljivao noćima, a onda bi se vrati kući – sve dok mu jedne prilike u pećini Hira nije došao melek i rekao mu: ‘Iqra’ – Usvajaj! (Pamti i ponavljaj!)  na što je on odgovorio:“Mā ana bi qāri'in –Ja to ne znam usvojiti (upamtiti i ponoviti)! – O tome je Poslanik, s.a.v.s., pripovijedio: „Fa akhadhanī fa gattanī – On me uzeo i svega prožeo i pripokrio,  to se ponovilo tri puta, sve dok mI nije objavio: „Usvajaj, (pamti i pnavljaj), s imenom tvoga Stvoritelja- Uzdržavatelja koji stvara, /stvara čovjeka od zakvačka…  sve do riječi: mā lam ya'lam – ono što čovjek nije znao, nije poznavao…“

Uzrok drhtaja Božijega Poslanika, s.a.v.s., i njegove riječi Mā ana bi qāri'in svjedoče nam o misterioznom postupku transformacije Božanskoga jezika u ljudski, arapski jezik, jezik Kur'ana na „sedam harfova.“

Da najprije nešto reknemo o Božanskom jeziku i njegovom odnosu sa ljudskim, u ovom slučaju sa arapskim jezikom.

Muslimanski autori, dakle, ne dvoje da je Kur'an Božiji Govor, ali se razilaze u vezi sa prirodom toga govora. Bilo je, onda, neminovno da se ovo posljednje pitanje poveže sa pitanjem nestvorenosti ili stvorenosti Kur'ana kao Božijega Govora, pitanjem koje je zaokupilo, može se reći: čak i preopteretilo muslimansko mišljenje u onom povijesnom periodu kada se islamska civilizacija, u svojoj srednjovjekovnoj ekspanziji, susrela sa tadašnjim svjetskim civilizacijama na Bliskom i Srednjem istoku, posebno sa grčkom, odn. helenskom civilizacijom.

Lawhi mahfuz –Pomno čuvana Ploča

 Debata oko stvorenosti Kur'ana (khalq al- Qur'ān) fokusirala se na prirodu pre-egzistentnog prototipa Knjige, poznate kao Umm al-Kitāb (Majka Knjige) ili Lawh al- mahfūz (Čuvana Ploča). Proponenti i oponenti ove teorije slažu se u pogledu vjerovanja u taj prototip Kur'ana, ali se ne slažu u pitanju da li je ta, nebeska Knjiga vječna zajedno sa Bogom, ili: kao i Bog, dž.š., ili je ona kontingentna sa Božijom voljom, dakle: njezin pripadajući dio, odn. stvorena i, kao takva, egzistira unutar ograničene sfere Vremena.

Ovo, u suštini: teološko pitanje na dramatičan način će biti aktualizirano nakon što je dinastija Abasovića smijenila Umejjeviće ca. 120./738. g., čime će ono postati i političko pitanje, o čemu ovdje nema potrebe šire raspravljati.

Kao preteče teze o stvorenosti Kur'ana spominju se dvije „mračne figure“ ranog muslimanskog mišljenja: Dža'd ibn Dirhem (ubijen 125./743.) i Džahm ibn Safvān (ubijen 128./745.). No, najširi zagovor ova je teza imala od strane heterodoksnog pokreta zvanog mu'tazila, da bi, u jednom periodu, za vladavine abasovičkih halifa El-Me'mūna (813.-833.) i El-Mutevekkila (847.-861.), bila inaugurirana kao službeno vjerovanje, očito radi državnih razloga.

Spomenuti Džehm i njegovi sljedbenici, zvani džehmije, tvrdili su da je jedino Bog vječan i nestvoren, a sve ostalo, uključujući i Levhi mahfūz, Džennet i Džehennem, da je stvoreno. „Bog nikada nije govorio i ne govori,“ tvrdio je Džehm ibn Safvan; Bog nema tijelo kao Njegova stvorenja te je, prema tome, On morao stvoriti govor (Kur'an) koji, kao Njegov vlastiti govor, nije sličan nijednom govoru Njegovih stvorenja; o Bogu čovjek može govoriti samo u negativu, tj.  šta On nije; Kur'an je samo jedan od Božijih činova; itd.  Mu'tezilije su, prihvativši ova  stajališta, razvile čitav filozofski sistem kako bi poduprli stav da je sve što je vezano za Kur'an: papir na kome je ispisan, tinta, njegovi glasovi i harfovi – dio pojavnog, stvorenog svijeta, kao i on sam, a da drugačija gledišta vode u antropomorfizam. Jedan od najpoznatijih mu'tezilijskih komentatora Kur'ana, Qādỉ ‘Abdul-Džebbār (u. 414./1025.), u svome djelu Šarh al – usūl khamsa ovako sumira mu'tezilijske poglede u vezi sa ovim pitanjem:“Kur'an je Božiji govor i Njegova objava (wahy)…, on je stvoren (makhlūq) i proizveden (muhdath). Bog ga je poslao Svome Poslaniku da bude obilježje i dokaz (posljednjeg) poslanstva. Bog ga je učinio jasnim dokazom (dalāla) kako bismo se mi mogli u svome vladanju ispravno odnositi prema onome što je dozvoljeno i onome što je zabranjeno…Prema tome, Kur'an je ono što mi slušamo i učimo danas. Pošto on nije proizveden od strane Boga (u sadašnjem momentu, dok ga učimo), onda on pripada Njegovom stvorenom svijetu, isto kao što u stvarnosti recitiramo ovog časa poemu Imru'u’-l-Qajsa premda jē taj pjesnik ne proizvodi ovoga časa dok jē mi recitiramo.“[1]

Kao najraniji oponent džehmijsko-mu'tezilijskim gledištima spominje se manje poznati ‘Abdullāh ibn Kullāb (u. 240./854.), koji je tvrdio:“Božiji Govor nije sačinjen od slova niti glasova; on je nedjeljiv, nepristran, nerazdvojen i nepromjenljiv; on je neodvojiv od Boga; on je gayru makhūlq (nestvoren) i lā muhdath (neproizveden).“ Kullābove ideje našle su se razrađene u djelima vodećeg autoriteta većinskog muslimanskog mišljenja (ehl-i sunne ve'l-džema'a), Ebu'l-Hasana el-Eš'arije (u. 324./935-6.), koji kaže da je Božiji Govor gayru makhlūq, da je on Božije svojstvo (sifa) jednako kao i sva druga Njegova svojstva, dakle: nestvoreno, vječno kao i Sam Bog.

 

(Nastaviće se, ako Bog da, idućeg uoči petka)

 

Džemaludin LATIĆ