SEMANTIČKO ČUDO ALLAHOVE KNJIGE (IV)

            „SEDAM HARFOVA“ KUR'ANA

S imenom: Allah, svemu Dobročinitelj, Najmilostivniji:

Da su sva stabla na Zemlji pisaljke, a da se u more, kad presahne, ulije još sedam mora, ne bi se ispisale Allahove riječi; Allah je, uistinu, silan i mudar. (Lukman, 31: 27)

 

IV

Eš'arijsko mišljenje prihvatili su, bar jednim dijelom, i sljedbenici imami Ahmeda, koji također snažno odbijaju mu'tezilijska mišljenja o ovim pitanjima. Kullabijsko-eš'arijski pogledi na Božiji Govor doveli su do teorije o «unutarnjem govoru» (kalām nafsī). Eš'arijini učenici Bakillani i Džuvejni «unutarnji govor» pripisuju Allahu, dž.š., opisujući ga kao vječni i nestvoreni Govor koji se ne izražava u riječima.

Kur'an je izraz Allahova „unutarnjega govora“

 Prema njihovome mišljenju, Kur'an je izraz (ibāra) Allahovog unutarnjega govora, ali, za razliku od toga govora, kur'anski govor je sastavljen  od glasova i slova. Prilikom recitiranja Kur'ana (qirā'a), izgovor (lafz) je ljudski čin, a ono što ljudi razumiju iz Božijih riječi – to je Božiji vječni govor.

Hanbelije su išle dalje od eš'arija. Oni tvrde da je Kur'an u svakoj formi: pisanoj, memorisanoj ili recitiranoj, nestvoreni Allahov Govor; taj govor je sačinjen od glasova i slova i identičan je sa slovima Kur'ana. Hanbelije odbijaju tvrdnju da je Kur'an izraz ili reprodukcija Božijega Govora; kada se on recitira – kažu oni – izgovor je ljudski čin, ali ono što mi čujemo ili čitamo – to je Allahov nestvoreni Govor.

Sam Kur'an govori o Allahovom Govoru, ali ne i o njegovoj prirodi. Kur'anska riječ za govor je kalām – imenica derivirana iz glagolske osnove k- l- m  i glagola kallama ili takallama. Ali Kur'an upotrebljava i neke druge glagole da bi izrazio čin govorenja: qāla –  reći, nataqa –  izgovoriti, artikulirati, nādā –  dozivati ili dovikivati; a neki glagoli se dovode u vezu sa činom govorenja, kao npr.: sa'ala – pitati, adžāba – odgovoriti, nabba'a – informisati, wa'ada – obećati, nahā – zabraniti, amara – narediti.

Naravno, najvažniji govornik (mutakallim) u Kur'anu je Sam Bog, Allah, dž.š.; svi spomenuti glagoli vežu se i za Njega. Kada je riječ o prirodi Njegovoga Govora, u Kur'anu postoje tri mjesta oko kojih su mišljenja njegovih tumača do danas ostala suprotstavljena. Prvo od njih su ajeti u kojima se govori o tome kako su Božija Riječ i Božiji Čin  – jedno te isto; riječ je čin, a čin je riječ kada se Allah, dž.š., obraća Svojim stvorenjima: On je stvoritelj nebesa i Zemlje, i kada nešto odluči, za to samo rekne:»Budi!» – i ono bude; [1] kada je Adema stvorio od zemlje, rekao je:»Budi!» – i on bî [2]; kada su Ibrahima njegovi sunarodnici htjeli spaliti u vatri, On je vatri naredio:»Postani hladna, i spas Ibrahimu!»[3]; onima koji su iz straha od smrti pobjegli iz svoje zemlje, a bijaše ih na hiljade, Allah je rekao:»Pomrite!» – a poslije ih je oživio [4]… Kojim jezikom – govorom Svevišnji govori u ovim slučajevima: onim unutarnjim, kalām nafsī, ili nekim drugim, „vanjskim“ jezikom?

Drugo takvo mjesto je podučavanje Adema «imenima svih stvari.» [5] Allah, dž.š., je morao upotrijebiti neku vrstu komunikacije između Sebe i Adema, a.s., u tome podučavanju.

Musa je čuo glas, ali nije vidio Onoga koji govori

Treće mjesto se čini najupadljivijim: Allah, dž.š., je izabrao poslanika Musaa, a.s., da s njim razgovara: kallama llāhu Mūsā taklīmā. [6] Taj razgovor je bio na Gori sinajskoj, ali i u misterioznoj dolini Tuva, gdje Kur'an upotrebljava glagol nādā  u aktivnoj formi, [7] dok je pasivna forma (nudiya) [8] upotrijebljena u onom slučaju kada se Božiji glas javio Musau iz drveta «u blagoslovljenom kraju.» Glas? Znači li to da Bog, dž.š., govori glasom? Zemahšeri (u.538./1144.), na temelju ajeta u kome su opisana tri načina na koja se Bog, dž.š., obraća ljudima [9], tvrdi da je Allah, dž.š., s Musaom, a.s., razgovarao glasom, tj. govoreći iza vela (min warāi hidžābin), kada poslanik čuje glas, ali ne vidi Onoga ko mu govori. [10] Na isti ovaj način Allah, dž.š., komunicira sa melecima. Ostali vjerovjesnici i poslanici – nastavlja Zemahšeri – nisu čuli Božiji glas, nego je Svevišnji s njima razgovarao preko meleka Džebraila, a.s., koji je njima donosio Njegove riječi. Na ovaj način je Allah, dž.š., razgovarao sa Muhammedom,s.a.v.s.  A treći način Allahove komunikacije sa običnim ljudima vrši se preko vjerovjesnika ili poslanika [11]; obični ljudi čuju Božije riječi preko poslanika ili vjerovjesnika koji govore njihovim jezikom.

Gazali: Allahov je govor bez glasa i zvuka

 Ovaj, najveći unutarmuslimanski teološki disput u srednjem vijeku hudždžetu'l-islam toga vijeka, Ebu Hamid Muhammed el-Gazali (1058. – 1111.), rezimirao je u svojoj Jerusalemskoj risali, u «Drugom temelju vjerovanja», s podnaslovom « Spoznaja Allahovih, dž.š., atributa – i deset principa koje ovaj temelj sadrži.» O Allahovom svojstvu govora Gazali raspravlja u Šestom principu i kaže da je taj princip « znanje da On [Svevišnji] govori (Svojim) govorom (mutekellimun bi kelām), koji postoji sam po Sebi (kāimu bi zatih); nema glasa niti zvuka. Njegov govor ne sliči bilo kojem drugom govoru, kao što i Njegova egzistencija ne sliči bilo kojoj drugoj egzistenciji. (Ljudski) govor u suštini je «govor duše» (kelāmu'n-nefs); glasovi se formiraju u slova samo kao značenja, kao što na njih katkada ukazuju pokreti i išareti. Kako da je ovo (pitanje) nejasno skupini glupaka, a nije nejasno pjesnicima neznalicama? Jedan od njih rekao je:»Doista je govor (kelām) u srcu, a jezik je indikator onoga što je u srcu.» (Ako sretneš) nekoga koga njegov um ne sprječava da kaže:»Moj jezik je stvoren, ali ono što on izgovara (mā jahduthu fīh) kroz moju stvorenu moć jeste oduvijek,» ne podržavaj njegov um i suzdrži svoj jezik od njegova oslovljavanja. Ponovo (ako sretneš) onoga ko ne razumije da je vječnost (kadīm) izraz za ono čemu ništa ne prethodi, i da harf b(a)  dolazi prije harfa s(in)  u Bismilli i, otuda, s(in) ne može prethoditi harfu b(a),  ti očisti svoje srce od obaziranja za njime. Naime, Svevišnji Allah posjeduje tajnu u udaljavanju nekih robova (od Istine): A onaj koga Allah u zabludi ostavi neće imati nikoga da ga na Pravi Put uputi.» [12] Onoga ko se protivi vjerovanju da je Musa, a.s., na dunjaluku mogao čuti govor koji nema ni glasa niti slova, pusti ga neka negira viđenje Egzistencije na Ahiretu, koja nije ni tijelo ni boja. Ako bi on mogao zamisliti mogućnost viđenja onoga što nije ni boja, ni tijelo, ni kvantitet, suprotno njegovom dosadašnjem iskustvu, onda neka razmisli (fel-ja'qil) o osjetilu čula onako kako je razmislio o osjetilu vida. Ako bi zamislio da On ima jedan atribut znanja koji obuhvata svu egzistenciju, onda neka zamisli da Njegova bit ima jedan atribut govora koji sadrži sve što se može iskazati riječima. Ako on može zamisliti mali komad papira na kome je ispisana egzistencija sedam nebesa, Dženneta i Džehennema, i da je (ova informacija) sačuvana u maloj čestici  srca i da se vidi kroz očnu jabučicu veličine leće, a da Nebesa, Džennet i Džehennem stvarno ne egzistiraju u jabučici ili srcu ili papiru, neka onda zamisli (Njegov govor) kako se čita jezicima, kako je sačuvan u srcima i zapisan u mushafima (mesāhif), a da se sam govor nije inkorporirao u to. Jer ako (je pojmljivo da je) Božiji govor stvarno inkorporiran  u list (Kur'ana) pisanjem Njegova imena na njemu, onda bi bilo pojmljivo da vatra spali list Kur'ana samim pisanjem riječi vatra na njemu.» [13]

 

(Nastaviće se, ako Bog da, idućeg uoči petka)

[1] Qur'an (Q), 2, 117, kao i: 3, 47; 6, 73; 16, 14; 36, 82; 40, 68.

[2] Q, 3, 59.

[3] Q,21, 69.

[4] Q, 2, 243.

[5] Q, 2, 31.

[6] Q, 4, 164.

[7] Q, 79, 16 i dr.

[8] Q, 28, 30 i dr.

[9] Nijednom čovjeku nije dato da mu se Allah obraća osim na jednom od tri načina: nadahnućem, ili iza zastora, ili da pošalje izaslanika koji, Njegovom voljom, objavljuje ono što On želi… (42, 51)

[10]  Al –Zamahšari, Kaššāf, IV, 226-7.

[12] Al-Ra'd, 33.

[13] Abu Hamid Muhammad al Gazali, Al- Risala al-qudsiyya (Jerusalemska poslanica – O temeljnim principima islamskog vjerovanja prema učenju ehl-i sunneta),  na bosanski preveo Almir Fatić,  UG Hastahana tekija Mesudija, Kaćuni, bez godine izdanja, 40-41.- Gazali je ovu svoju poslanicu napisao prilikom svoje posjete Kudsi Šerifu, «na molbu džematlija Mesdžudu'l-aksa'a.» U nekim djelima je navodi kao svoje samostalno djelo, mada ju je kasnije uključio u treće poglavlje «Knjige o temeljima vjerovanja» svoga monumentalnog djela Ihyā’ ‘ulūm al dīn.

 

Džemaludin LATIĆ