SEMANTIČKO ČUDO ALLAHOVE KNJIGE (VI)

 „SEDAM HARFOVA“ KUR'ANA

S imenom: Allah, svemu Dobročinitelj, Najmilostivniji:

Da su sva stabla na Zemlji pisaljke, a da se u more, kad presahne, ulije još sedam mora, ne bi se ispisale Allahove riječi; Allah je, uistinu, silan i mudar. (Lukman, 31: 27)

 

VI

Kitābun meknūn javlja se u Kur'anu također samo jedanput: u suri El-Vāqi'a, 78, i – kako ćemo sada vidjeti – odnosi se na Levhi mahfūz.

Knjiga Skrivena

Ovaj ajet-sintagma ne može se značajnije obuhvatiti u njegovom značenjskom opsegu ukoliko se ne razmotri kontekst u kome se on nalazi. Njegov širi kontekst je, naravno, čitava sura El-Vāqi'a, ali njegov uži kontekst započinje zakletvom s početka 76. ajeta i završava se 80. ajetom:

Ne, Ja pozivam za svjedoka silazak u dijelovima [ovoga Kur'ana] – a to je, zaista, najsvečaniji iskaz, kad biste to samo znali! Vidi, pa to je zbilja plemeniti govor [prenesen čovjeku]iz Skrivene Knjige, koju niko osim čistih ne može dodirnuti: u Objavi od Uzdržavatelja svjetova svih! [1]

Suprotno većini ostalih naših prevodilaca, Asad, pozivajući se na Taberiju, a ovaj na ‘Abdullaha ibn ‘Abbasa, odustaje od prevodilačkog rješenja u kome bi ovu zakletvu povezao sa „zvijezdama koje se gube,“ kako je, npr., ovo mjesto preveo Korkut. Taberi zaista citira Ibn ‘Abbasa koji ovu zakletvu povezuje sa spuštanjem Kur'ana u cjelini (džumleten vâhide)  s Najvišeg Neba na Najdonje Nebo, a onda njegovo spuštanje u dijelovima u „srce“ Muhammedovo, s.a.v.s. Ali i Korkutovo rješenje ima svoje puno opravdanje – jer je Kitābun meknūn drugo ime za Levhi mahfūz; mevāqi'u'n-nudžūm, kojima se Svevišnji kune, sugeriše Nebesko porijeklo Kur'ana. „Neki drugi mufessiri kažu da to znači: masāqit al – nudžūm – padanje zvijezda, drugi kažu: izlazak i zalazak zvijezda, treći: razbacanost zvijezda u Kijametskom času,“ navodi Taberi. [2] Ali kad se radi o ključnom, 79. ajetu, i Ibn ‘Abbas kaže da  „samo oni koji su čisti smiju dodirnuti Knjigu koja je na Nebu,“ a na drugome mjestu:“Kada je Allah, dž.š., htio da spusti Knjigu čije su Listove pisari prepisali, onda je učinio da niko tu Knjigu (tj. Kitābun meknūn) ne smije dodirnuti osim onih koji su čisti, a to su meleci.“[3] Džabir b. Zejd i drugi – po Taberiji – smatraju da je ovdje riječ o „Knjizi koja se nalazi na Nebu.“[4] U pasusu sa najviše detalja Taberi navodi mišljenje Ibn Vehba koji kaže da su „oni koji su čisti“: meleci,  vjerovjesnici i poslanici, svi preko kojih su stizale Objave i koji su ih ljudima čitali; ovaj ajet se referira na 15. i 16. ajet sure ‘Abese: bi ‘ejdī sefere / kirāmin berere – u rukama pisarā, / časnih, čestitih, tj. „u rukama meleka koji pokazuju ljudska djela.“

Tenzīlun min Rabbi'l-‘ālemīn – u Objavi od Uzdržavatelja svjetova svih – Taberi kaže:“U Objavi koja je spuštena iz Skrivene Knjige;“[5] Džabir b. Zejd kaže:“Misli se na Kur'an iz  ove Knjige.“[6]

Knjiga Sačuvana

Bejdavi zakletvu s početka ovoga konteksta tumači kao spuštanje i kretanje zvijezda, a za Kitābun meknūn kaže da je to Sačuvana (musavvin) Knjiga.[7]

Na kraju, riječ-dvije o Peru, ništa manje misterioznom od Ploče. Kur'an ima suru koja je nazvana po svojoj centralnoj riječi, iz njezina prvog ajeta: el-qalem (pero):

Nūn. Tako Mi Pera i onoga što oni pišu!

Iz klasičnih tefsira se razaznaje da je ovdje riječ o Peru iz Levhi mahfūza. Sura počinje jednim od tajanstvenih harfova, nūn-om, o kome Taberi donosi mišljenje „nekih“ koje najvjerovatnije pripada israilijjatima ili legendarnim tumačenjima, i više ništa. Tusteri daje originalno i inventivno mišljenje:“Nūn je jedno od imena Svevišnjeg: kada se udruže počeci sura Elif-lām-rā, Hā-mīm i Nūn, dobije se ime Er-Rahmān. Ibn ‘Abbas (r.a.) kaže: Nūn  je divit (mastilo) kojim je napisan Kur'an, a „pero“ (kojim se Svevišnji ovdje zaklinje – op.a.) – to je Pero kojim je napisana Opomena Mudra (tj.Kur'an); ve mā jesturūn – ono što oni zapišu  sačuvano je, a to su djela svih ljudi; ‘Amr b. Vasil kaže da to znači: ono što je Allah (dž.š.) ostavio iz onoga što je zapisano da upravlja Njegovim robovima, a što je korisno za njih i njihove krajeve.“ [8]

Divit se uskomešao, Zemlja se raširila

U nizu predaja koje Taberi donosi o Peru sljedeća je najiscrpnija:“Prenosi se od Ibn ‘Abbasa, koji je rekao:“Prvo što je Allah stvorio bilo je Pero. On (dž.š.) je rekao:“Zapisuj!“ „Šta ću zapisivati?“ –upitalo je Pero. Allah (dž.š.) je odgovorio:“Zapisuj sudbinu (qader)!“ I od toga časa do Kijametskog dana Pero je zapisalo sve što će biti. Pa je zatim Allah (dž.š.) stvorio divit, pa je uzdigao paru vode, pa je od te pare odvojio nebesa, a na površi tog divita rasprostro je Zemlju. Onda se divit uskomešao, Zemlja se raširila, a na nju su postavljena brda i planine, koji se ponosno uzdižu iznad nje.“[9] Evo još nekih mišljenja koja donosi Taberi: Nūn  je Levhi mahfūz; ovo je zakletva Knjigom, kao da je rečeno: Nūn. Tako Mi Pera i Knjige; jesturūn  znači jektubūn; itd.

Bejdavi kaže da samo Allah (dž.š.) zna šta znači Nūn, da je qalem ono što zapisuje na Ploči, a da se u: ve mā jesturūn  krije skrivena zamjenica oni,  tj. meleci koji zapisuju „dobro i zlo“, ili se misli na ljude i njihovo pisanje perom razgovijetnoga govora. [10]

Vahj – širi pojam od Mushafa

Dodajmo, na kraju, da Taberi i Razi u svojim tefsirima, a na temelju riječi hazreti Aiše i ‘Abdullaha b. Omera (u. 73./693.), ističu da Kur'an iz Levhi mahfūza poslaniku Muhammedu, s.a.v.s., nije „spušten“/objavljen verbalno, nego „u iskustvu u kome su riječi bile date u početnom, nerazvijenom svome stadiju,“ [11] što je činjenica od najveće važnosti u ovom istraživanju.   Sufije bi rekle da je Kitabun meknun u odnosu na zemaljski Kur'an žir iz koga se razvio hrast, hrast koji nosi „genetska svojstva“ žira, o čemu smo napisali dva tahmīsa (peterca):

Taj Žir takva svojstva tajanstvena ima

Da u njima sedam Svemira sažima!

Tako sitan, složen sve u nizovima,

Svečano bî predan Donjim Nebesima.

A kad na zemaljski šîr on pade,

 

Razvi se duboko i uvis na tlima,

Pa posta hrast s drevnim godovima,

S nedoglednim krošnje vrhovima;

Razmotan, sa svojim tajnim harfovima,

Nečitana Knjiga bez kraja postade.

 

Prema tome, „ono što je spušteno sa Plemenitih Visina od Stvoritelja i Gospodara svih svjetova“ (tenzīlun min Rabbi'l-‘ālemīn ) nije isto što i ono što je zapisano u mushaf; Vahj –Objava  je mnogo širi pojam od Kur'ana zapisanog slovima u listove!

Sada se postavlja pitanje da li Mushaf koji je zapisan u vrijeme hazreti Osmana u sebi sadrži „sedam harfova“.

 

(Nastaviće se, ako Bog da, idućeg uoči petka.)

 

Džemaludin LATIĆ

 

[1] Prijevod Muhammeda Asada, Poruka Kur'ana, na bosanski preveo Hilmo Ćerimović, Sarajevo, El-Kalem, 2004. – Dva mjesta ovoga konteksta: njegovu centralnu sintagmu: Kitāb maknŭn te, zbog toga, i 79. ajet, mi smo preveli drukčije od Asada smatrajući ih bližim tumačenjima klasičnih mufessira.

[2] Tafsīr al Tabarī, XI/658.

[3] Ibid., XI/659.

[4] Ibid.

[5] Ibid., XI/661.

[6] Ibid.

[7] Tafsir al- Baydāwī, 717.

[8] V. komentar ovog ajeta u Tafsir al- Tustari.

[9] Tafsir al- Tabari, XII/185.

[10] Tafsir al- Baydāwī, 757.

[11] V. Tabarijev   ; v. Također i EQ, III, 538.