BEDR – DAN KADA JE ISLAM STUPIO NA SVJETSKU POZORNICU

Džemaludin LATIĆ

 

﷽

 وَٱعْلَمُوٓا۟ أَنَّمَا غَنِمْتُم مِّن شَىْءٍۢ فَأَنَّ لِلَّهِ خُمُسَهُۥ وَلِلرَّسُولِ وَلِذِى ٱلْقُرْبَىٰ وَٱلْيَتَـٰمَىٰ وَٱلْمَسَـٰكِينِ وَٱبْنِ ٱلسَّبِيلِ إِن كُنتُمْ ءَامَنتُم بِٱللَّهِ وَمَآ أَنزَلْنَا عَلَىٰ عَبْدِنَا يَوْمَ ٱلْفُرْقَانِ يَوْمَ ٱلْتَقَى ٱلْجَمْعَانِ ۗ وَٱللَّهُ عَلَىٰ كُلِّ شَىْءٍۢ قَدِيرٌ ٤١

 

S imenom: Allah, svemu Dobročinitelj, Najmilostivniji:

… ako vjerujete u Allaha i u ono što smo objavili Robu Našem na Dan kada je Istina rastavljena od neistine, na dan kada su se sukobile dvije vojske , – a Allah sve može…

 (El-Enfal,  41)

Bitku na Bedru, koja se dogodila 17. dana ramazana, nije moguće u punom smislu shvatiti bez njezina postavljanja u historijski kontekst, a taj kontekst podrazumijeva dva događaja prije te bitke i dva događaja poslije te bitke. Prva dva događaja su Hidžra i donošenje Sahifetu'l-Medine,  toga „prvog pisanog ustava u historiji čovječanstva“, kako ga je nazvao M. Hamidullah, a druga dva događaja su Ugovor na Hudejbiji i Fethi Mekke.

Sahifetu'l-Medine je društveni ugovor sačinjen između muslimana (muhadžira i ensarija), jevreja i henoteista, odn. mušrika, sljedbenika politeističke arabljanske religije, pod auspicijom poslanika Muhammeda, s.a.v.s. To je bio ustav nove države koja se rađala na Arabijskom poluotoku, a koji je podrazumijevao da se svi odnosi između različitih vjerskih i etničkih zajednica regulišu na osnovama Božije univerzalne pravde i mira; svaka zajednica živi u vlastitoj vjerskoj, kulturnoj i nacionalnoj autonomiji; svi članovi medinskog grada-države su ravnopravni pred zakonom, koji čuva njihove živote, vjeru, imovinu, čast i potomstvo; u slučaju agresije na Medinu (ali samo na Medinu !) sa vana, sve zajednice, kao jedinstven ummet, zajednički brane svoj grad-državu, itd.

Muhammed, a.s., je ovim ugovorom, zapravo, utemeljio društvo koje je otvoreno ne samo iz unutrašnje, nego i iz vanjske perspektive, i tako udario temelje novog, medinskog ilafa,  odn. otvorenosti prema ostalim plemenima i državama sve do Sirije na sjeverozapadu i Abesinije na jugu. Taj ilaf  je ugrozio onaj mekkanski, koji je bio pod kontrolom henoteističkih snaga koje su, dvije godine ranije, Poslanika i prve muslimane nasilno prognali iz njihovoga rodnoga grada, Mekke. Zbog toga trgovinskog i političkog ugrožavanja, taj je režim krenuo prema Medini sa namjerom da likvidira Poslanika i uništi grad-državu koji se rađao i rastao na temeljima Sahifetul-Medine.O tome Vaddah Hanfer u svojoj knjizi Prvo proljeće. Politika i geostrategija poslanika Muhammeda (koja bi se uskoro trebala pojaviti u prijevodu na bosanski jezik) piše:

„Nova Medina nije ni nalik starom Jesribu u njegovom povlačenju i izolaciji, nego je ona postala sjedište koje prevazilazi međe, postala je sjedište komunikacije i povezivanja, preodgoja i organiziranja… Za to vrijeme kurejšijska vojska se nije pridržavala prethodnog sporazuma o nenapadanju; ta vojska je bila jedna raštrkana masa puna oholosti i arogancije, masa koju je predvodilo jedno konfuzno rukovodstvo i koja je srljala u krvoproliće, bez reda i organizacije.“

„…Vjerovjesnik je izašao na Bedr sa nešto preko tri stotine svojih ashaba, sa sedam deva i dva konja. Krenuli su da traže karavanu. I pošto je Ebu Sufjan prokrijumčario karavanu, do Vjerovjesnika je stigla vijest da su Kurejšije krenule na Bedr kako bi se sukobile sa muslimanima. Vjerovjessnik je zakazao sastanak na kome će se vijećati o tome šta da se radi u takvoj situaciji. Alejhiselam se često savjetovao sa svojim ashabima kada je bilo riječi o općim pitanjima, posebno o ratu, ali ovaj sastanak je bio od izuzetne važnosti. Vjerovjesnik je želio da utvrdi kakav je stav ensarija o bitki ukoliko do nje dođe, i to stoga što je Drugi ugovor na Akabi koji je sazvan neposredno pred Vjerovjesnikovu hidžru u Medinu, sadržavao i obavezu ensarija da će štititi Vjerovjesnika u Medini od onoga od čega štite i svoje žene i djecu i svoj imetak, ali ova bitka, ako do nje dođe, dogodiće se izvan Medine. Vjerovjesnik je želio da bude siguran da će se ensarije boriti sa njim i izvan Medine…“

H.Omer na sceni: Ne želimo rat, ali pobijedićemo agressora ako rat budemo vodili na islamski način

„Na tome vijećanju ustaje Ebu Bekr i održi veoma lijep govor, zatim ustane Omer i kaže:“O, Božiji Poslaniče, Allaha mi, Kurejšije imaju silu! Allaha mi, nisam se ponizio dok sam bio jak, i nisam vjerovao dok sam bio u kufru! Allaha mi, njihovoj se sili neću nikada pokoriti, nego ću se boriti sa tobom protiv njih, i za to ću svoj život dati, i na to sam spreman!“

Zatim su ustajali i svi ostali muhadžiri, ali Vjerovjesnik je želio čuti ensarije. „Ljudi, recite šta da činimo!“ pozvao ih je. Tada se pridigao Sa'd ibn Mu'az.“Božiji Poslaniče!“ – rekao je – „ti, Allaha mi, kao da se ponajviše nama obraćaš?!“ „Da, vama!“ rekao je Vjerovjesnik. „Ta mi smo, Poslaniče, povjerovali u tvoje poslanstvo,“ odgovorio je Sa'd,“ i u sve što nam ti kažeš. Posvjedočili smo da je to sa čime nam dolaziš Istina i dali smo ti naša obećanja i našu tvrdu riječ da ćemo te bespogovorno slušati i pokoravati ti se. Idi, Božiji Poslaniče, gdje god hoćeš – mi ćemo svuda ići s tobom! Tako mi Onoga koji te s Istinom posla, da nas u ovo more povedeš i zagaziš u njega, i mi bismo zagazili s tobom, i niko od nas ne bi izostao. Nama nije mrsko da nas sutra povedeš protiv neprijatelja. Mi smo žestoki u ratu i tvrdi u boju. Možda će ti Allah o nama pokazati nešto što će te jako obradovati. Povedi nas, s Allahovom pomoći!“ Ove Sa'dove riječi mnogo obradovaše Božijeg Poslanika i uliše mu novu snagu…“

„…To je vojska koju je postrojio njezin komandant, Vjerovjesnik, s.a.v.s., komandant koji, pregledavajući bojne redove, vidi da je jedan vojnik izašao iz stroja, izašao pred svoga komandanta, a komandant od njega traži da se vrati na svoje mjesto u stroju. Taj mladi vojnik, ensarija, zove se Sevad ibn Gazijje, koji, isto tako, nije ni šejh ni neki prvak u svojoj zajednici, već mladić, obični vojnik. On, pred samu bitku, izlazi pred Vjerovjesnika i kaže mu:“Nanio si mi bol (kad si me udario bičem po koži –op.prev.)! Tako ti Onoga koji te je poslao sa Istinom, daj da ti priđem, ja tražim svoje pravo, hoću da ti uzvratim istom mjerom!“ Vjerovjesnik otkriva svoj trbuh i dozvoljava Sevadu da mu načini isti bol, i tada Sevad svoj trbuh prislanja uz Vjerovjesnikov, i kada ga Vjerovjesnik, s.a.v.s., upita zašto to čini, on mu odgovara:“Izašao sam u ovu bitku, i ne znam hoću li se iz nje vratiti živ ili mrtav, i zaželio sam da svoje posljednje trenutke na dunjaluku iskoristim da svoju kožu prislonim uz tvoju!“

„Provjereno se zna da je u Bitki na Bedru učestvovalo nešto oko tri stotine boraca, a da je broj mušričkih boraca bio tri puta veći, pa je, prema tome, razlika između ove dvije vojske bila jako velika. To je bio  sukob između dotrajalog starog i nadolazećeg, svježeg novog svijeta, između prošlosti koja je upravo odlazila i sadašnjosti koja se upravo rađala…“

Rađanje novog i propast starog svijeta

„Sam po sebi, Bedr je bio jedna mala bitka kada se usporedi sa bitkama koje su Perzijanci i Rimljani vodili na raznim dijelovima Arabijskog poluotoka, ali kada se ona posmatra sa strateške strane, ona nadmašuje i najveće, ogromne bitke. Ova bitka je bila prvi vojni sukob u kome su muslimani nastupili kao jedna skupina. Muslimani su ovdje predstavnici ujedinjenog medinskog društva.

Bedr je bio obznana rađanja muslimanskog entiteta svima kojih se to tiče, jer malo poslije ove bitke na sve strane Arabijskog poluotoka odjekivala je vijest o pobjedi muslimana nad Kurejšom; oni koji su bili deseterostruko manji kad su bili prognani iz Mekke skrenuli su na sebe pažnju do najudaljenijih krajeva u priči sa drugim dimenzijama.

Kurejšije nevjernici sada su morali da se suoče sa najtežim trenutkom u svome životu – pred zastrašujućim porazom i poniženjem koje će malo kasnije uslijediti. Cilj koga je postavio upropastitelj Ebu Džehel kada je pokrenuo pohod na Bedr sada je bio izjalovljen, a Arabljani su već saznali za njegovu sudbinu koju je sam izazvao, ali su čuli i za mušrički poraz, pogibiju njihovih vođa i zarobljavanje njihovih uglednika: na bojnom polju je pala slava Kurejša.

Muslimani su iz ove bitke izašli sa malim gubicima; imali su četrnaest šehida, a u Medinu su se vratili sa sedamdeset zarobljenika…“

Na Bedru se uspostavljaju temelji međunarodnog ratnog prava u islamskoj koncepciji: konflikti se rješavaju  sulhom (sporazumom, pregovorima), a ne qitalom (krvoprolićem), no ako su muslimani i njihovi saveznici napadnuti, rat se mora voditi u skladu sa islamskim zakonodavstvom, što podrazumijeva: zabranu ubijanja onih koji ne učestvuju u qitalu (djece, staraca, žena, bogobojaznih duhovnih ljudi i sl.), zabranu ubijanja ili mrcvarenja i unakažavanja zarobljenika, pravedan otkup i razmjenu zarobljenih, a Resulullah uvodi novi propis: oslobodiće svakog mušričkog zarobljenika koji opismeni deset muslimana, itd. Na Bedru se, dakle, rađa „jedina civilizacija u kojoj nikada neće niknuti ideje u uništenju drugog i drugačijeg“ (I. Radži al-Farouqi), istina koja će do punog izražaja doći u završnici Bedra: Fethi Mekke,  o čemu ćemo govoriti u nekom narednom eseju, inšallah.

Vjernici su bili obradovani Allahovom pomoći na Bedru – baš onako kako im je Allah, dž.š., najavio prije nekoliko godina na samom početku sure Er-Rum (Bizantinci).

Elif lam mim – Bizantinci su pobijeđeni / u susjednoj zemlji, ali oni će, poslije poraza svoga, sigurno pobijediti / za nekoliko godina – i prije, i poslije, Allahova je odluka – i tada će se vjernici radovati

Hanfer nastavlja:“ U prvom značajnijem boju između Rimljana i Perzijanaca Allah je pružio Svoju pomoć vjernicima – Rimljanima dva mjeseca nakon što je tu pomoć ukazao muslimanima: muslimani su pomognuti na Bedru 17. ramazana/ 15. kanuna es-sanija / januara 624. g., a već 24. istog mjeseca 624. g. počela je stizati pomoć Herkulu protiv Perzijanaca, koja će biti krunisana tokom tri godine odlučnom pomoću u Nejnevi. U ravnoteži sila – dvije glavne sinhronizirane promjene: prva predstavlja početak kraja starog, a druga početak rađanja novog; pobjede Bizanta nad Perzijancima će nastaviti da se nižu, ali obje te imperije su već ostarjele, iscrpljene, jedna drugu su oslabile u svim aspektima; Bizant će pobjeđivati, ali će i oni iz rata izaći dokraja iscrpljeni…“

„Na Arabijskom poluotoku je drukčija priča, koja je započela na Bedru porazom Kurejša, a završiće se fethom Mekke nakon nekoliko godina. Rađa se nova mlada sila, koja je krenula iz njedara pustinje i usmjerila se ka dvjema iscrpljenim imperijama, koja će ih naslijediti i nevjerovatnom brzinom krenuti dalje od njih.

Bedr je bio ta polazna tačka gdje je početak kraja Kurejša, a u isto vrijeme i početak kraja međunarodnih sila, ali Bedr je i početak nastajanja svjetske islamske sile, i zato je Allah, dž.š., Bedr nazvao Danom furqāna.

Bosanski Muslimani i Bedr

Da drže do svoje Vjere koliko ne drže, Bošnjaci bi svake godine držali višednevne naučne skupove na kojima bi analizirali Bitku na Bedru i tražili odgovore na sljedeća pitanja: kako postupati – u političkoj i geostrateškoj sferi – da bi i nama Allah, dž.š., ukazao na Svoj spas (El-Enfal, 42); kako doći do naše, bh. Sahifetu'l-Medine; kako sačuvati svjetlo Bedra u Bosni i na Balkanu oličeno u multivjerskom, multikulturalnom i mukltietničkom tkivu i toploj „šarenoj koži“ Balkana koje se imaju zahvaliti prvenstveno dolasku islamskog millet-sistema  na ove prostore (koga je, na temelju Sahifetu l-Medine, utemeljio sultan Fatih 1463.g.); kako sačuvati to tkivo, tu „šarenu kožu“ od po profilu istih mušrika koji ga nastoje razoriti zajedno sa razaranjem zajednice koja je nastala i razvila se u okrilju ruhi muhamamedije;  itd.