srebrenički inferno

Višestruka je moja fasciniranost Srebreničkim infernom Džemaludina Latića. Stotinu sam puta, nakon jula 1995. godine, ustuknuo, prepadnut, pri pomisli da nešto od nepojmljive tragedije Srebrenice pokušam pretvoriti u stihove, sliku, dramu, film – pa odustajao kao što se odustaje  od kakvog bogohulnog čina! Kako li je Džemaludin uspio savladati tu, prvu i najtežu prepreku? Nije me iznenadilo njegovo književno-zanatsko umijeće, niti sam se prvi put susreo sa neizmjernim bogatstvom i ljepotom latićevog bosanskog jezika, ali: otkuda mu smjelost, otkuda umijeće, da jedan kolektivni vrisak, opći plač, svenarodno jecanje – pretvara u klasičnu, evropsku (zapadnoevropsku, latinsku!) danteovsku tercinu? U stihovnu formu za koju ne znamo da li ju je teže pisati ili čitati? Da bi se savladalo umijeće čitanja tercina, potrebna su stoljeća puna čitalačkih naraštaja! Latić se, po svemu sudeći, sasvim svjesno odrekao mogućnosti da njegov Srebrenički inferno brzo i lahko bude primljen i shvaćen, da tako reći odmah uđe u narod, ovdje, u Bosni. Bilo mu je važnije da sa tzv. Europom komunicira ravnopravno (a, zapravo, superiorno!) na način koji ona smatra svojim.  Trebat će nekoliko decenija da bošnjački narod u svoja njedra primi ono što je iz njegovih njedara izišlo: Srebrenički inferno Džemaludina Latića.