Volim ja obilje ljepote i ljepotu obilja. Zlog i ružnog neka je što manje. Ako može, ni malo! Lijepoga i dobroga nikad previše. Ni poetske zbirke sa previše pjesama. Zato mi nikad nije bio blizak estetski minimalizam. I danas sam uvjeren da nema opravdanja štediti na ljepoti, zakidati na vrijednosti i cjenjkati se oko ljepote, ustezati se i snebivati kada je pravi čas da se na ljepotu potroši i posljednji dah zanosa. Tvrdicama nije mjesto na trpezi pjesničke ekstaze!

…Sa svojih preko 400 stranica ova zbirka izabranih pjesama Džemaludina Latića taman je po mjeri principa obilja ljepote. Njeno obilje sabralo se u svijet za sebe, u sebi je akumuliralo snagu kojom je trajno ozračila svijet u kom je nastala, nadomjestila mu je nešto što je tom svijetu nedostajalo, čega prije nje nije bilo, a što je tek sa njom taj svijet dobio.
…U prvoj pjesmi ove zbirke, Ja i svi moji prijatelji (1980), Džemaludin Latić, koji je tada imao 23 godine, opisuje neizrecivu svečanost trenutaka u kojima je zatvorsku sobu, gluhu kao grob, obasjavala odrezana letvica sunca, prostrta na golom stolu umjesto sofra besa. Ovih 400 stranica Latićeve zbirke imaju snagu filma “400 udaraca“, francuskog režisera Fransoa Trifoa, snimljenog 1959. godine, u vrijeme kada se Džemaludin Latić rodio (1957.).
Zbirka završava pjesmom Ako ja umrem, draga.

Između ove prve i ove završne pjesme, ni malo slučajno, smješten je cijeli uzavreli univerzum Latićevog pjesništva. A velik je i bujan, lijep i strašan kao pero i mač, ovaj Latićev univerzum. Već u prvim pjesmama, u skladu sa zahtjevima poetike da se naznači mjesto, vrijeme i radnja, Džemaludin Latić pjesmom Vranja stina, jasno određuje Bosnu kao među svoje poezije, prostor rađanja i smrti, mejdana i stratišta, revolta i čemera, nježnosti i bešćutnosti, u kom se ispililo i u kom valja ostati i opstati.

 

…Zbirka završava pjesmom Ako ja umrem, draga, kojom je naslovljena i cijela ova zbirka izabranih pjesma Džemaludina Latića. Već samim naslovom, a posebno i nakon što sam je pročitao, ovu sam pjesmu direktno, impulsivno, povezao sa pjasmom “A kad čuješ, draga, da sam poginuo“. Osim identičnosti situacije, u obje pjesme je ista i dramaturgija…Ključna razlika je što narodna pjesma direktno evocira konkretnu situaciju, dok se Latićeva pjesma može čitati i kao alegorija u kojoj je “draga“ iz ove pjesme supstitut za nešto sasvim drugo, nešto što je pjesnika pozlijedilo, nanijelo mu smrtnu ranu, nešto od čega on više ne želi nikakvu zakašnjelu, posthumnu pažnju, priznanje, ni zahvalnost. Umjesto da ga, kao momka u prvoj pjesmi, draga prekrije vezenom mahramom, momak iz Latićeve pjesme prepušta da pokrov bešćutni pahulje nježne, umjesto te njegove “drage“, na mezar metnu.
…Optimizam, naglašen na početku zbirke kontrastom melanholično mračnog prizora zatvorenika okupljenih oko golog stola, u zatvorskoj sobi gluhoj kao grob i čudesno prisutne odrezane letvice sunca, prostrte po stolu umjesto sofra besa, u hipotetički plauzibilnoj interpretaciji pjesme Ako ja umrem, draga, završio bi kao resantiman i defetizam – memento toj “dragoj“, ko god i šta god ona bila, bešćutnoj poput snježnog pokrova.
Svejedno da li je ta hipotetička “draga“ iz ove pjesme neka institucija, profesionalno udruženje, ili konkretna ličnost, jedno je sigurno: ova zbirka Džemaludina Latića jeste odrezana letvica sunca koja je, četrdeset godina kasnije, ponovo obasjala ne samo onu sobu, gluhu kao grob, nego i ukupno pjesništvo Bosne i svjetsku poeziju u cjelini.

 

Akademik Ferid Muhić