Istaknuti bosanskohercegovački pjesnik, pripovjedač, dramatičar, teolog i univerzitetski profesor u ovoj poemi za žrtve genocida u Srebrenici spojio je religijsko, historijsko i ljudsko u jeziku boli, nade i opomene. Poema koja je prevedena na više jezika, izvođena na najznačajnijim svjetskim i domaćim scenama, uskoro će dočekati i svoje peto izdanje, što je bio povod razgovora za Klix.ba.
“Ja sam više puta govorio u javnosti, a govorili su i drugi pisci, da smo mi tokom rata i u godinama poslije rata, svi bili uplašeni i u strahu da se uhvatimo u koštac sa temom i strahotama koje smo proživjeli – pogotovo u Srebrenici i na drugim mjestima kao što su Tomašica, Biljani. Ja sam u Biljanima živio devet godina, gdje su ubili blizu 300 ljudi, među njima i djevojčicu sa cuclom u ustima. Nju je Amor Mašović našao gore, u planini iznad Biljana”, govori na početku razgovora Latić.
Prisjećajući se kako je izgledalo pisanje ovog djela kaže da je to bilo itekako teško, ali da kad je “zaplovio” u to nije mogao prekinuti.
“Jednostavno, tebi se čini da je to sve teško, ali zapravo tebi je lakše kad se izraziš, kad kažeš. Meni je Boris Novak, jedan od najvećih pjesnika ovog regiona, kad je pročitao moju poemu poslao pismo i rekao: ‘Džemo, ja ne znam kako si uspio da ostaneš u pameti, dok si ovo napisao’. To je jedan proces. Oni koji pišu, znaju šta to znači”, priča dalje Latić.
Govoreći o tome kako se osjeća kad čuje svoja djela o genocidu, napominje da u tim trenucima “nije na zemlji”.
“Ja nisam na zemlji, ja vjerovatno u duši plačem, možda isto tako pokraj televizora, to kao da ja to nisam napisao. Kad Selma Alispahić govori 11. pjevanje moga inferna, ja kao da nisam na zemlji, kao da ja to nisam napisao, tako to meni zvuči visoko, nebeski… A to je moć umjetnosti, jednostavno, to je tako, to je moć umjetnosti”, pojašnjava.
Nevjerovatno da djela o genocidu nisu dio obrazovnog programa u školama
Međutim, ističe da se istovremeno osjeća jako očajno jer niti njegovo djelo, niti druga djela bh. autora koji su pisali i stvarali djela o genocidu nisu ušla i ne ulaze u obrazovne programe u našoj državi.
“Jednostavno, mi smo zaista jedan od najnesretnijih naroda, pa u nekom smislu mi smo nesretniji od Jevreja – jer hajde zabranite djela o Holokaustu da uđu u obrazovne programe. Nigdje se to ne dešava, a nama je zabranjeno. Znači, nad nama je izvršen genocid, a nama je zabranjeno da mlađim generacijama govorimo o genocidu”, priča dalje profesor te priznaje: “Ja se s te strane osjećam kao pjesnik koji nema svoju državu, kao neko koje je odbačen, ali s druge strane i kao neko ko je jako voljen”.
Foto: I. Š./Klix.ba
Osvrnuo se i na oratorij “Srebrenički inferno” za koji je muziku pisao Đelo Jusić te iskazao čuđenje da jedno takvo djelo nije dio obrazovnog programa u školama u BiH.
“Imati takav umjetnički dokument, a da taj dokument i druga naša djela ne ulaze na časove književnosti i jezika, ne ulaze na časove muzičkog odgoja, na časove likovnog odgoja. Nema spomenika na kojima bi bili upisani moji ili Sidranovi stihovi ili drugih autora. To mene jako deprimira i kažem vam, osim ove tuge koju naravno svaki građanin koji voli našu zemlju Bosnu osjećam, da mene prati ovo stanje jednog očaja, očaja izgubljenosti. Ja vas podsjećam da je Sidran napisao svoju znamenitu pjesmu koja se zove ‘Mora’, gdje se on boji da će nestati jezika bosanskog, isto tako u poemi o Veneciji, on se boji da će nestati naroda bošnjačkog”, pojašnjava Latić.
U regiji caruju najprimitivnije nacističke ideje
Govoreći o trenutnoj situaciji u Bosni i Hercegovini kaže da je i on svoj strah za budućnost iskazao i u svojoj poemi.
“Ja isto osjećam taj strah i to sam izrazio u svojoj poemi: ‘Bože, kome ja pišem i hoće li ovaj narod ovdje preživjeti, hoće li imati ko da čita moju poemu’. U ovakvom svijetu u kome caruje zlo, u kome caruju najprimitivnije nacističke ideje – četničke, ustaške i koje bar ovdje u regionu pobjeđuju”, navodi.
Komentarišući položaj pisaca u Bosni i Hercegovini ističe da su to “najpotcjenjeniji ljudi u našoj zemlji”.
“Zahvaljujući BH Telecomu, ja sam uspio da objavim peto izdanje svoje poeme. Međutim, mi pisci, bosanskohercegovački pisci – mi smo najpotcjenjeniji ljudi. O našim djelima odlučuju oni bez ikakvog znanja o tome šta je književno djelo. Odlučuju ministri koji ne gledaju književno djelo, niti u njegovu svrhu ili ciljeve. Ja sam tražio da u svakoj komisiji koja odlučuje o scenarijima za film, da mora biti većina pisaca. Jer scenarij je književno djelo. I pisci mogu da odlučuju, a ne ljudi koji to nisu. Mogu tu biti filmadžije, ali nemoguće je bez pisaca”, napominje bh. pjesnik.
Foto: I. Š./Klix.ba
Osvrnuvši se na svoj status u bh. društvu kaže da se smatra zabranjenim piscem danas.
“Ja sam zabranjeni pisac. Samo zato što sam musliman i zato što se na mene gleda kroz moju biografiju. Mada se ja ničega ne stidim u svojoj biografiji. Ja imam svoje drame, imam libreta za opere, imam svoje scenarije za filmove. Nikad niko ovdje nije rekao da su moji tekstovi loši. Dapače, pa najbolji pisci i glumci – svi govore o mojim djelima kao vrhunskim djelima. To govore ljudi, ali džaba je. Ja ništa nisam radio protiv svoje zemlje, protiv naroda, protiv vjere. Da nije bilo Đelinog ‘Inferna’ za moju poemu niko ne bi znao i moje ilahije bi zabranili”, priča nam dalje profesor Latić.
Pred stradanjima Bošnjaka hodamo kao da se desilo nekome na Marsu
Komentarisao je i stradanja Bošnjaka i muslimana koja su se dešavala još u Drugom svjetskom ratu, kazavši kako mu je nevjerovatno da mi Bošnjaci “pred svim tim hodamo kao da se desilo nekome na Marsu”.
Također, kazao je kako o kulturi sjećanja i obilježavanju stradanja možemo naučiti od Jugoslavije koja je iskoristila poeziju kako bi podsjećala na stradanja u Jasenovcu.
Foto: I. Š./Klix.ba
“Pripremajući se za razgovor, pregledao sam kako su Srbija i Jugoslavija upotrijebile poeziju Desanke Maksimović, Mire Alečković, Stevana Raičkovića – i neka su. ‘Krvavu bajku’ Desanke Maksimović, ‘Na cesti petrovačkoj’ Branka Ćopića, ‘Veliki školski čas’ Mire Alečković, pa onda ‘Ne okreći se sine’ i kako su napravili spomenike gdje god su stigli – a mi ne možemo čak ni da sponzoriramo ni knjigu koja govori o ubijenoj djeci Srebrenice. Da to naše vlasti i ministarstva ne učine i da ne mogu da pridobijem naš politički vrh da zajedno s UNICEF-om podignemo spomenik toj ubijenoj djeci i da objavimo moje ili bilo čije druge stihove na spomenik, pa mi ni ne znamo za roman o Srebrenici Isnama Taljića”, razočarano govori Latić.
Na kraju razgovora ističe da nije u stanju razumjeti ove apsurde današnjeg bh. društva.
“Šta se s nama dešava? Meni su stvari apsurdne. Uprkos tome ne mogu okriviti naš narod, jer vidite da taj isti narod na najljepše načine obilježava i pale borce i šehide. Zašto su ljudi koji odlučuju o kulturi i naši pisci na koncu takvi, zašto ne traže obnovu bh. kulture i zašto ne razbijaju ove torove koje su nam nametnuli? Zašto nisu svjesni da će nas ti torovi opet u budućnosti gurnuti jedne na druge? Ja se s tim stvarima nikad neću pomiriti”, zaključuje na kraju bh. pjesnik.
Izvor: klix.ba
