MELIHIN OKRVAVLJENI VEZ

 

              Pred dušu Melihe Durić i još 260 šehidskih cvijetaka iz Vlasenice

 

Kad ponesosmo je u tabutu,

pod pazuh bábin je stala –

ni curetak ni curica,

i, uz to, rastom mala.

Kad ponesosomo je u tabutu,

stalo je Sunce nad nama,

zanijemilo, u behutu,

i u suzama!

Gledalo je Sunce sa neba u nju,

u njeno tijelo malo pod kamrikom…

I pitalo se Sunce: A šta im skrivi maksum

što kriv ne može biti nikom?!

Nosili smo je kao što nosimo travu,

kao što nosimo granje…

Teško nam bješe predati zemlji

tu krvcu iz našeg roda, iz našeg gaja lane.

Teško nam bješe predati zemlji

dva snopa njene kose 

i dva oka – dva živa zdenca

u kojima je nebo oglédalo se.

Teško nam bješe predati

te njene ručice što –

prije nego što su pucali dželati! –

… što vezle su na platnu: 

grane i ćenare,

i polumjesec, i zvijezde,

brodove i mornare,

i pticu sreće zlatnu…

Kada firaun velikosrpski

nanišanio je iz mraka

u njezino srce mlado…,

krvave ruže su popadale

po đerđefu i zidu čardaka!

I kako sada da zemlji damo

te ručice vješte male

koje umriješe dok su vezle

i dok su snivale

nad ćenarom –

sa iglom razigranom…?!

Ona je snivala dragog svoga

kako se kući vraća kasno…

I snivala je dvije ljulje

pod starom jeribasmom…

I zbog tih snova i toplih priča

da ćeš nam rodit’ Muju i Halila,

i Zehru i Ajkunu,

ubili su te, o, kćeri naša mila!

Kćeri naša, kumrijo podrinjska!

Dvjesto šezdeset i prva u nizu-

u vlaseničkom kraju,

gdje tutnji Drina, iza planine, a blizu!

Gdje tutnji Drina, bosanska rijeka sveta,

hučeći osvetničkom rikom:

za hiljade mezara starca i djeteta,

djevojaka i momaka 

iz Muhammedova ummeta

zaklanih četničkom kamom

noću, u podne, u svanuća…,

za hiljade naših na četri voda kuća

spaljenih u njihovom mušričkome bijesu,

za hiljade Mejra što ih drinski talasi pronesu

od Aladžanskih dvora do Srebrenice –

zove drinska vila osvetničkim krikom…

O, ne daj Bože nikom!

Dvjesto šezdeset i jedan cvijetak,

naši zumbuli i kadifice,

pokošen je ovdje, u zemaljskom raju,

i sada, na stoljetnom svome topraku,

pod svojim sliménkom,

sunce slobode snivaju.

 

Sarajevo, 28. zul-hidždžeta 1445./ 4.jula 2024.g.